U labirintu uma

“A Ti, tko si Ti? Kome ovo sad pišem? Jesi li putnik koji je izbjegao Plime i Oseke i prošao Urušene podove i Ruševna stubišta kojima se stiže u ove Dvorane? Ili si možda netko tko će, dugo nakon moje smrti, biti stanovnik mojih vlastitih Dvorana?“

Tko si Ti?

Tko sam ja? Jednim naizgled jednostavno postavljenim pitanjem Susanna Clarke zadobila je svu moju pozornost, kao Piranesija smjestila me u Vestibul neznana broja okrenutog prema neznanoj strani svijeta.

“Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.“

A tko je Piranesi?

Naslov romana referenca je na Giovannija Battistu Piranesija, talijanskog umjetnika, arhitekta i arheologa koji je živio i stvarao tijekom 18. stoljeća i slavu stekao prvenstveno svojim vedutama antičkog Rima, a potom i svojim “zatvorima”. U Piranesijevo vrijeme, Rim je postao žarišna točka europskog intelektualnog kapitala i privlačio umjetnike i arhitekte iz cijele Europe zbog otkrića rimskih ruševina koje su, kao i kod mnogih drugih umjetnika, raspirivale Piranesijev umjetnički duh.

Piranesi se nije osvrtao samo na inženjerski aspekt ruševina, već je vjerovao i u njihovu poetičnost zahvaljujući kojoj je, uz umjetničku majstoriju, uspio napraviti vjerne replike ostataka antičkog Rima te, svojom umjetničkom pronicljivošću, rekreirao i nestale dijelove ruševina.

Godine 1750. Piranesi je prvi put objavio kolekciju radova “Imaginarnih zatvora” koja prikazuje enormne podzemne trezore ispunjene stubištima i moćnim strojevima, a koju je desetljeće kasnije i nadogradio.

Inspiracija iza Piranesijeva imena dovoljna je za naznaku o okruženju u kojem se odvija radnja istoimenog romana, no nimalo za ono što ćete pronaći u njemu.

“Vjerujem kako Kuća podjednako voli i blagoslovi sve što je stvorila. Trebam li se i ja potruditi da budem takav? Opet, vidim kako je u ljudskoj prirodi neke stvari voljeti više od drugih, držati neke stvari značajnijim od drugih.“

Postoji Kuća s nepoznatim brojem Dvorana i Vestibula, ispunjena velikim stubištima i mramornim kipovima. Ovisno o razini, možete se naći u Gornjim Dvoranama, koje su područje Oblaka; Srednjim Dvoranama, kojima gospodare ptice i ljudi te; Donjim Dvoranama, područje u kojem se nadvladavaju Plime i Oseke.

“Piranesi se zove Piranesi, jer ga Drugi tako oslovljava. Drugi se zove Drugi jer ga Piranesi tako oslovljava pošto, koliko Piranesi zna, uz njega samog u Dvoranama nema žive duše osim – Drugog.”

U tim dvoranama živi Piranesi, narator kroz čije dnevničke zapise upoznajemo (ili barem pokušavamo) te puste Dvorane i Vestibule, njegove sustanare kosture – od Čovjeka iz Kutije Keksa, preko Čovjeka s Ribljom Kožom do Presavijenog Djeteta – i njegovog jedinog živućeg sustanara – Drugog; sofisticiranog i uglađenog gospodina, erudita, znanstvenika (baš kao što je Piranesi) koji tvrdi da je negdje u Svijetu skriveno veliko i tajno Znanje, koje on s Piranesijem nastoji pronaći. Piranesi se zove Piranesi, jer ga Drugi tako oslovljava. Drugi se zove Drugi jer ga Piranesi tako oslovljava pošto, koliko Piranesi zna, uz njega samog u Dvoranama nema žive duše osim – Drugog.

“Našao sam se u golemoj odaji kamenog poda i mramornih zidova. Okruživalo me osam golemih kipova, svi su se međusobno razlikovali i prikazivali minotaure. Veliko mramorno stubište dizalo se daleko u visinu i spuštalo prema podjednako zbunjujućoj dubini. Čudna grmljavina – kao da udaraju morski valovi – ispunila mi je uši…“

Gladnih godina se svijet nagledao dok je dočekao novi roman Susanne Clarke; sjećanje na roman Jonathan Strange & G. Norrell koji je 2005. godine, između ostalog, ovjenčan i nagradom Hugo za najbolji roman, skoro dva desetljeća poslije nimalo ne jenjava. Kolika je vjerojatnost? Kakve li slučajnosti da je dugo očekivani autoričin novi naslov svjetlo dana ugledao baš onda kada je svijet polako ali sigurno tonuo u jedno mračno razdoblje, 2020. godine.

Neverovatna priča. Čitati ove strane isto je što i obitavati u beskrajnom čudu. — Washington Post

Čitajte

Kakve li slučajnosti da smo u mjesecima koji su uslijedili svi mi, na neki način, osjetili kako je biti Piranesi, “zatočeni” u labirintima vlastitih umova, prisiljeni na istraživanje vlastitih granica, prepušteni sebi samima na milost i nemilost. I ne samo onda.

“Ne sjećam se romana koji me frustrirajuće dugo zadržavao u maglici neznanja, a u čijem društvu sam se htio zadržati do samog kraja, pa i nakon toga.”

Suzdržanom – usuđujem se reći, ograničenijom – naracijom, Susanna Clarke sloj po sloj, zastor po zastor, razotkriva misteriju Piranesijeva života u Kući Dvorana. Koliko je zabavno boraviti u društvu čovjeka koju suhoparno, dan po dan, otkriva nove Dvorane? Nimalo! Ali, ne sjećam se romana koji me frustrirajuće dugo zadržavao u maglici neznanja, a u čijem društvu sam se htio zadržati do samog kraja, pa i nakon toga. Razlog leži u posebnosti izričaja Susanne Clarke koji je naizgled vrlo jednostavan, no istovremeno iznimno evokativan, precizan, dozirano raskošan i, ono što ga možda čini najposebnijim, iznimno empatičan. Zbog providnosti ili nečeg drugog, baš onda kada treba.

“U mojoj su glavi sve plime, njihova godišnja doba, sve oseke. U glavi su mi sve dvorane, njihov beskrajni niz, zamršeni putovi. Kad mi ovaj svijet postane previše, kad se umorim od buke, prljavštine i ljudi, sklopim oči pa sam sebi kažem naziv nekog od vestibula, a onda dvorane.“

Ne otkrivajući točan broj Dvorana i Vestibula, svaki trenutak postavljen je u neznanju i eventualnoj slutnji – nikako sigurnosti – u to što se događa. Sve što u tom trenutku pruža jesu mjestimična ponavljanja kao nit da se ne izgubimo u potpunosti u njenim (ili svojim) Dvoranama, kao mrvice kruha koje se uvijek mogu pratiti u trenucima kada izgleda da je utaban put bez povratka. Tragovi – neki više, neki manje uočljivi, vode do otkrića koje dođe kao šaka pod rebra i ne ostavlja prostora za oporavak, sve do samog zaključka romana. I nikako ne smijem zaboraviti spomenuti da bi se, u nepoznatom broju Dvorana i stubišta, moglo naići na neke poznate kipove kao stare prijatelje iz nekih drugih djela. Ali, neću vam reći koji su. Otkrijte sami svoje kipove.

Kroz Piranesijevo iskustvo Susanna Clarke pružila je svojim čitateljima jedinstveno iskustvo da, u ulozi promatrača i s jednim fantastičnim zaokretom, promotre i osvrnu se na nešto približno slično vlastitim trenucima mraka i, naposljetku, vlastitim pobjedama.

• knjiga
• piranezi
• suzan klark
• fantastika
• bookmate