Komo u audio formatu / foto: privatna arhiva
Komo u audio formatu / foto: privatna arhiva
Piše: Milan Aranđelović |

Knjiga za koju mi je bilo potrebno 115 kilometara da je pročitam

Aplikacija za čitanje zbog koje sam dužinu knjiga počeo da računam u kilometrima

Kada sam, negde u prvoj godini srednje škole, otišao na svoj prvi trening u teretanu, bila je to ljubav na prvi teg. U narednim godinama, osim tokom vanrednih okolnosti, mahom zdravstvenih, nisam prestajao da idem u teretanu.

Može se reći da mi je teretana najduža veza koju sam imao i koja je nadživela i onu epsku romansu sa fakultetom. Srednja škola, fakultet, potraga za američkim snom u Srbiji… Tokom svih ovih godina teretana je bila konstanta u mom životu.

Pratio sam ritam teretana. Zatvaranje starih, otvaranje novih, akcije, popuste, poskupljenja… One su, uzvraćale istom merom i pratile taktove moga života. Selidbe, putovanja, finansijske krize i pronalaske ćupova sa zlatom. Uvek je tu bila neka teretana koja bi odgovarala mom trenutnom stanju u prostoru, vremenu, geografiji, ekonomiji…

Živeći u skladu sa životom, pohodio sam razne teretane. Najčešće su to bile sasvim pristojne, prosečne mediokritetske teretane. Ali bile su tu i one druge kao i neke treće. Pojedine teretane u koje sam išao su se nalazile u memljivim suterenima i podrumima osnovnih škola, gde su kao sprave služile manje-više uspešno tapacirane školske skamije i stolice. Sa druge strane, tu su bile i one na drugom kraju spektra, poput teretane u Berlinu, popularne među američkim filmskim i muzičkim zvezdama koje pohode ovaj grad i drže do izgleda.

“Vlasniku teretane je smetalo to što se znojim. U teretani. Tokom treninga. Često i na traci za trčanje.”

Naravoučenije ovog pogolemog uvoda jeste da sam tokom svih ovih godina baš svašta video i doživeo u teretanama. Ali nikada nisam doživeo takvu neprijatnost kao u teretani u koju sam počeo da idem pre nešto više od godinu dana.

Naime, vlasniku teretane je smetalo to što se znojim. U teretani. Tokom treninga. Često i na traci za trčanje.

„Ne pada mi napamet da brišem znoj iza tebe“, reče mi drsko kao da je otvorio poslastičarnicu ili knjižaru, a ne fitnes klub.

Kako ni meni ni mom telu ne odgovara da nas, za naš novac kojim smo platili članarinu, uslovljavaju neznojenjem ili ma čim drugim, odlučio sam da promenim mesto gde ću vežbati.

Sledeća najbliža teretana nalazila se u obližnjem tržnom centru i, shodno tome, bila je zaista ogromna.

Sprave su se, u nedostatku ideja, ponavljale, a, što se tiče traka za trčanje, bilo ih je sedamnaest. Ako uzmete u obzir da je za, relativno normalno treniranje, dovoljno da jedna prosečna teretana ima između četiri i šest traka, jasno vam je koliki je prostor koji je opremljen sa sedamnaest traka.

Čak 17 traka / foto: privatna arhiva
Čak 17 traka / foto: privatna arhiva

Toliko ima traka da ne mogu biti smeštene uz zidove koji nisu dovoljno dugački, te su ih taktički rasporedili duž sredine čitave prostorije.

Taj središnji položaj na kome su trake poređane stvorio je novi problem koji se tiče televizora. U manjim teretanama televizori se tradicionalno nalaze odmah iznad traka za trčanje i, generalno, sprava za kardio.

Kako su trake raspoređene u sredini sale gde nema zidova, nije bilo moguće staviti televizore dovoljno nisko ili blizu, a da ne smetaju ostalim vežbačima, te je vlasnik teretane došao do solomonskog rešenja. Televizore je rasporedio duž visokog plafona. Dovoljno daleko (i visoko) tako da četiri ekrana pokriju svih sedamnaest traka za trčanje.

Sve ovo znači da su televizori od onoga ko trči udaljeni četiri ili pet metara. Dovoljno za nekoga sa orlovskim vidom. Ali za nas koji koristimo naočare za vid, a trčimo bez njih, ta udaljenost je kobna i nedostižna.

Sa trake za trčanje meni je ekran delovao zamućeno, te sam mogao da naslućujem samo mutne obrise onoga što se odvijalo na njemu. O čitanju titlova nije bilo ni reči.

Televizori udaljeni nekoliko metara od trake za trčanje / foto: privatna arhiva
Televizori udaljeni nekoliko metara od trake za trčanje / foto: privatna arhiva

Uzalud nam televizori (ćoravi) vežbači.

Činilo mi se da sam osuđen da trčim bez ikakve „zabave“ za mozak. A kako imam običaj da na traci provodim najmanje sat vremena, počeo sam da strahujem da ću imati problem kako da se motivišem da izdržim do kraja zacrtanog plana za trčanje.

Ipak, spas je došao sa neočekivane strane.

Oduvek sam imao želju da vreme provedeno trčeći na traci provedem tako što ću čitati. Problem je bio što je bilo nemoguće raširiti knjigu na tastaturi trake, a da se ona fizički ne ošteti (čitaj, uništi). Da ne spominjem znoj (jer kao što znamo, znojim se u teretani) koji bi mogao da kane na papir i dodatno uništi knjigu. Nikako nisam dolazio do rešenja, kako čitati na traci, a sačuvati knjigu.

Negde baš u to vreme tranzicije iz jedne u drugu teretanu, počeo sam da za čitanje koristim aplikaciju „Bookmate“ i da, po prvi put, čitam knjige u elektronskom obliku.

“Priča o samoći koju čovek uvek nosi sa sobom, o spoznaji da za ono što dobijemo, uvek moramo nešto da izgubimo.”

Sada zamislite onog čovekolikog majmuna iz filam „Odiseja u svemiru 2001.“ Poput njega koji je stajao nad hrpom kostiju čekajući da se dogodi ono što će stvoriti čovečanstvo, tako sam i ja na traci za trčanje stajao nad mobilnim telefonom.

Ne mogu da gledam televiziju jer su televizori suviše udaljeni. Papirne knjige ne mogu da čitam na traci. Ali sada imam elektronsku knjigu koju ne mogu da uništim znojem ili stavljanjem na pult trake.

Nisu mi jabuka, ili televizor, pali na glavu, ali se, ipak, rodila ideja.

Mobilni sam lako smestio na upravljački pult trake za trčanje, otvorio „Bookmate“ aplikaciju i bilo je potrebno još samo odabrati knjigu. Kako mi je ovo bilo prvo iskustvo ove vrste odlučio sam se da se okušam na poznatom i voljenom terenu. Tako sam odlučio da ponovo pročitam knjigu „Komo“ Srđana Valjarevića i krenuo da trčim.

Komo / foto: privatna arhiva
Komo / foto: privatna arhiva

Dok su se kilometri nizali pod mojim nogama, ispred očiju mi se odvijala jedna druga priča. Priča o junaku koji na poziv Rokfelerove fondacije odlazi u vilu smeštenu na brdima koji se nadvijaju nad jezerom Komo u Italiji. Priča o samoći koju čovek uvek nosi sa sobom, o spoznaji da za ono što dobijemo, uvek moramo nešto da izgubimo, priča o hodanju među ljudima.

Za razliku od ostalih dobitnika stipendije, protagonista Valjarevićevog romana nema nameru da radi bilo šta. On se šeta po okolnim brdima, druži se sa konobarima u vili u kojoj se smešten ili sa šankerkom Aldom iz kafića u obližnjem gradiću. A tu je i vlasnik kafane, koji obožava Juventus i diktatore.

“Konačno sam mogao da čitam knjigu dok trčim.”

Zajedno sa junakom priče i ja sam se polako navikavao na okolnosti u kojima sam se obreo. Prvi put, posle toliko godina maštanja o tome, konačno sam mogao da čitam knjigu dok trčim.

Stranice sam sa lakoćom „okretao“ prostim prelaskom prstom preko ekrana. A kada završim trčanje i izađem iz aplikacije, znao sam da je sutra dovoljno samo da otvorim aplikaciju i da se ponovo nađem na istoj stranici na kojoj sam juče stao sa… hm… trčanjem.

Knjiga u elektronskom formatu ima ukupno 769 stranica, a ja sam sa prosečnom brzinom od deset kilometara na čas, manje-više, dnevno istrčavao oko sedamdeset stranica po treningu. Da bi pročitao celu knjigu bilo mi je potrebno deset treninga.

Tako da je na kraju ispalo da mi je za čitanje knjige „Komo“ bilo potrebno 115 kilometara.

A to je bio tek početak u ovoj sasvim novoj avanturi. Kada sam urednici Bookmate žurnala predložio da napišem ovaj tekst i ispričao joj o knjizi koju sam pročitao na traci za trčanje, ona mi je spomenula da na aplikaciji „Bookmate“ postoje i audio knjige koje su još zgodine za „čitanje“ na traci.

I zaista. Čitanje i trčanje su dobili sasvim nove dimenzije.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili