Većini ljudi sam promenio imena, nekima nisam jer sam to propustio, nekima, kao Augustu na primer, nisam hteo da promenim imena/Fotografija Nebojša Babić
Većini ljudi sam promenio imena, nekima nisam jer sam to propustio, nekima, kao Augustu na primer, nisam hteo da promenim imena/Fotografija Nebojša Babić
Piše: Danijela Tomašević |

Ponavljanja važnija od sećanja

Neke stvari jednostavno moraju da sazru. A mnoge se dešavaju i pre nego ih sami postanemo svesni, jer ovu igru života igramo isključivo sami sa sobom.

Kada sam završila čitanje knjige Komo ostala sam toliko pomešanih osećanja kao da me je neko namerno i naglo skinuo s vrteške i pustio da iz prve pogodim put ka kući ili ka kafani - da ostanem u duhu knjige. Kada sam se malo otreznila, ha… otreznila, odmah sam počela da istražujem, kada je napisana, da li je autobiografska, da li su svi likovi u knjizi postojali …. da li je zaista video Zlatnog orla…Koliko je dugo pisao ovu knjigu? Srđan Valjarević biografija… i sve ostale moje radoznalosti.

Vratila sam se na početak knjige i pročitala: Sva imena i likovi su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i imenima je slučajna, ovo je samo roman. Pogled mi je ostao na onom delu rečenice „Ovo je SAMO roman“… Samo… Kako bi se o toj reči SAMO mogao napisati čitav jedan esej. No, da ne odemo od teme… Pisac se verovatno, prvim delom rečenice ogradio u želji da sačuva intimu i suverenost pojedinih junaka i saučesnika u ovom putopisu. Ljudi vole intrige, priče u kojima treba prepoznati zrnca istine i kasnije ih znalački povezati i staviti ponosno na tron.

Valjarević je na neki svoj način, znatiželjnim dušama, ostavio trag po kome bi trebale da hodaju, vođeni čitalačkim iskustvom i veštim opipavanjem po stranicama knjige jer kraj ove knjige nije ova poslednja ispisana stranica.

Hajde da vidimo zašto?

Početkom novembra daleke 1998. godine, nakon što je dobio stipendiju Rokfeler fondacije, junak romana sleće na aerodrom Malpensa u Milanu, da bi dalje nastavio do mesta Belađo, na jezeru Komo. Ovaj mladi pisac je tada imao oko tridesetak godina, živeo je u Srbiji, u jednoj beogradskoj garsonjeri koja prokišnjava i nije bila bogzna šta a za koju je pride dugovao kiriju. Tih godina, s kraja dvadesetog veka, na ovim prostorima živelo se prilično loše, posledice razarajuće inflacije, novčanice sa previše ništica, ratne godine i razaranje bivše Jugoslavije nosile su svoje posledice. Ko je mogao i želeo napuštao je ovu zemlju. Taj usud je izgleda ostao sve do danas. Toliko lepa a tako često ostavljana.

“Da li će i ovaj feljton prerasti u knjigu ostaje da vidimo, ni sam Valjarević sada nije siguran.”

„Većini ljudi sam promenio imena, nekima nisam jer sam to propustio, nekima, kao Augustu na primer, nisam hteo da promenim ime. Onda sam ga pitao za Aldu, ni njoj nisam promenio ime u knjizi“, iskreno je napisao u nastavku ovog romana, koji je, za sada zamišljen kao feljton u pet celina. Da li će i ovaj feljton prerasti u knjigu ostaje da vidimo, ni sam Valjarević sada nije siguran. Verujem da ćemo za koju godinu ipak čitaiti Komo 2, samo mu treba dati vremena. Ono u šta je pisac jedino siguran da će ovaj roman imati format sa mnogo pratećih fotografija.

Srđan Valjarević / Fotografija: Nebojša Babić
Srđan Valjarević / Fotografija: Nebojša Babić

Jezero Komo je italijanski turistički centar raskošne lepote i nalazi se u podnožju Alpa. Ukoliko se ikada odmetnete na ovu destinaciju videćete da jezero ima plavu boju poput morske. Raširite ruke kao da ćete da poletite zajedno sa južnim vetrom kog’ zovu „la breva“ i uživajte u ambijentu koji odiše starim italijanskim šarmom tako dobro uklopljenim u ovdašnji luksuz.

Belađo (Bellagio) je malo mesto koje je na jezeru ipak sačuvalo duh nekadašnje Italije i čini epicentar ovog romana.

„Kada mi je neočekivano stigao poziv za Komo, od Rokfeler fondacije, uredno sam ga popunio, i na njihovo pitanje šta ću da radim tamo, napisao sam da ću da pišem roman. Pio sam pivo dok sam pisao kratku skicu za taj roman, sve sam izmislio, moj prijatelj Vlada je sve to prevodio na engleski, i onda se umesto mene dopisivao s njima još neko vreme, i poslao im nazad taj formular, u moje ime. Pravio sam mu društvo, pio pivo i učio engleski od njega. Nismo dugo čekali odgovor, stigao je zvaničan poziv, i ja sam bio spreman“ - opisao je odamah na početku knjige. Tako nas je diskretno upozorio da će, sa nekom svojm opuštenošću, mnogima sigurno nejasnom, krenuti njegova avantura na jezero Komo.

Možda je Rokfeler fondacija slutila, ili bolje rečeno prepoznala, da će ovaj roman, ako ne na jezeru Komo, ipak jednom biti napisan…. i evo ga… neke stvari jednostavno moraju da sazru. A mnoge se dešavaju i pre nego ih sami postanemo svesni, jer ovu igru života igramo isključivo sami sa sobom.

“Zvanična i prva pratilja biće mu dobra čašica kvalitetnih destilerija i povremena opijanja.”

Priče o ljudima, prijateljstvima, ljubavi i podršci će se smenjivati u ovom romanu. Zvanična i prva pratilja biće mu dobra čašica kvalitetnih destilerija i povremena opijanja. Burbon, vina, konjak, pivo…. zavisno od trenutnog raspoloženja. Mada bi se mogla napisati posebna priča samo na temu vrhunskih pića, uživanja u prirodi, društvu dobrih ljudi i o hedonizmu uopšte.

A sve je počelo, u romanu, sa iskrenim razumevanjem stjuarta na letu za Milano i tri flaše hajnekena a nastavilo se sa kelnerima- domaćinima „Vile Serbeloni“. Početna odmerenost sa ovim šarmatnim momcima, koje je krstio kao Gregorije i Mahatma, će do kraja prerasti u neku vrstu odnosa između saučesništva i prijateljstva.

Četvrtog dana, po dolasku u Belađo, tražeći zanimljivije društvo, nailazi na bar „Spiritual“ i Aldu.

„Mlada šankerica me je pitala da li dobro znam italijanski, pitala me je to na lošem engleskom, i rekoh joj da uopšte ne znam italijanski, na mom engleskom, takođe lošem, ali mnogo boljem od njenog. Upoznali smo se. Zvala se Alda i bila je jako lepa, sa svetlosmeđom dugačkom kovrdžavom kosom i zelenoplavim očima, lice joj je bilo finih crta, nežno i svetlo, koža glatka i malo tamnija od kose. Onda smo popričali, ali to ne može da se prepriča“ pisao je kasnije o tom poznanstvu i romantičnoj ljubavi koja će ostati zauvek sačuvana, kao neki tajni zavet koji nikog ne obavezuje. Iscrtan na stranicama jedne sveske. U znak sećanja Alda je na rastanku zadržala tu personalizovanu slikovnicu u kojoj su crtežima prevazilazili jezičke barijere. Neka svoja dublja osećanja, razmišljanja i nadanja, ako ih je bilo, a liči da jeste, pisac je ipak zadržao za sebe.

Stil pisanja je originalan, prepoznatljiv i pitak. Mislim da pripada onim piscima koje ćete voleti skroz ili ćete ih zaobilaziti. Nema sredine. Obratila sam malo pažnju na komentare čitalaca na bookmate aplikaciji, knjiga je imala nešto manje od hiljadu i po čitalaca i oko 10 odsto njih je ostavilo svoj komentar. Bili su zadovoljni i preporučivali su ovu knjigu kao vrednu čitanja. Većina njih je dodala da im je bila i romantična. Ja bih se složila sa onima koji su napisali da se čita u jednom dahu.

Drugo prijateljstvo koje je, takođe, počelo za šankom, lokalnog „Sport“ bara baziralo se na dobrom piću i fudbalu. Zvao se Augusto i bio je vatreni navijač Juventusa.

Posle skoro 25 godina, ili kako je on izbrojao 8880 dana, Srđan Valjarević se ponovo vraća na mesto zločina da opet vidi Belađo i neke drage ljude. Ako sam dobro izračunala bilo je to ovog marta i tajalo je samo pet dana. Čim je stigao parkirao se, ispred „Sport“ bara „oko deset sati uveče, izašao sam odmah iz automobila na Pjaci dela Kijeza, nisam ni izvadio stvari, prešao sam preko trga, prešao u uzanu ulicu, i otvorio sam vrata kafeterije “Sport”.

Ovaj put, opremljen s više tehnologije, pruža nam i vizuelni deo svog putopisa, za koji je zadužen njegov prijatelj i fotograf Nebojša Babić koji će u ovim foto reportažama nastaviti da živi pod pseudonimom Sančo.

„Na trgu Pjaca dela Kijeza nalazila se fontana Madona, i odmah desno od bazilike Svetog Đakoma videla se padina brda vile Serbeloni. Gore na brdu je nekada bila tvrđava, na vrhu su još uvek ostaci utvrđenja, a jedna od četiri kule se nalazila odmah uz zgradu u kojoj sam se probudio. Na tom brdu sam, u jednoj od vila, proveo mesec dana pre 25 godina. Idealno mesto za rad i stvaranje, na kojem onda ništa nisam radio, niti stvorio“ piše u svom drugom feljtonu (velikepriče.com) Srđan Valjarević.

“Brdo Tragedija nije bilo dostupno za ljude koji žive u Belađu i nikada svoj grad nisu videli iz te perspektive.”

Iako se Augusto ne seća nekih važnih stvari u svom životu dobro pamti ovog sjajnog momka, koji je jednog dana iskoristio svoju privilegiju Rokfeler fondacije i odveo Augusta, njegovog brata blizanca, Aldu i njenu mamu, na brdo iznad grada. Brdo Tragedija nije bilo dostupno za ljude koji žive u Belađu i nikada svoj grad nisu videli iz te perspektive. Bio je to dan njihove neopisive sreće, dan za pamćenje i dan njihove velike zahvalnosti.

Odmah pri susretu Valjarević mu je rekao da se ponovo vratio u Belađo, prvenstvenstveno da se njih dvojica ponovo vide, da mu konačno donese fotografije koje je davno obećao, i da se opet popne na vrh Monte San Primo.

Komo 2: Kako su se posle 25 godina sreli Srđan Valjarević i junak njegove knjige

Treće prijateljstvo rodilo se u „Vile Serbeloni“. Bio je to poznati matematičar a u knjizi živi pod pseudonimom gos’n Somerman.

Drugi ozbiljniji poduhvat penjanja na planinu i vrh Monte San Primo bio je samo zbog njega. Ovom starom matematičaru hobi je bila ornitologija. „Uhvatio me je pripitog i ja sam mu rekao da nema problema, popeću se i popisaću mu svaku pticu koju budem video. Na kraju sam video i velikog zlatnog orla. Imao sam tada 31 godinu, i ispunio sam obećanje. Bio mi je zahvalan na tome. Ja sam njemu dvadeset i pet godina zahvalan“ iskreno je napisao Valjarević.

I znate šta, da sam znala, sve što sada znam, imala bih i ja koju dobru kapljicu pored sebe da ispratim Valjarevićev ritam kao bleda senka ljubitelja vrhunskih pića. Živeli!

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili