Ivan Tokin / foto: Nemanja Špoljarić
Ivan Tokin / foto: Nemanja Špoljarić

Ivan Tokin: Pošteno pisanje ogoljuje čoveka

'Više volim duže forme, mada ih se plašim. Duža forma zahteva od mene posvećenost, a posvećenost dovodi do otkrića koja su često neprijatna', kaže Tokin, autor romana 'Pas'

Pre nekoliko nedelja pročitao sam i napisao prikaz knjige „Pas“ Ivana Tokina – knjigu možete naći na Bookmate, pošto je Bookmate original, a moj prikaz ovde na Bookmate žurnalu. Pošto i nedeljama posle čitanja nisam mogao da prestanem da razmišljam, shvatio sam da je najbolje da razgovaram direktno s autorom, pa kad već razgovaram, hajde da to onda podelimo i sa čitaocima. Uživajte u našim pitanjima i odgovorima!

Da niste postali pisac, šta biste bili po zanimanju?

Bio bih fudbaler, centralni bek. Trenirao bih toliko da bi svima bilo muka od mene. Ne bih u sebi tražio ni trunku kreativnosti, imao bih plan koji bih sprovodio u delo.

“U kratkoj formi mogu sve, a u dugačkoj mogu samo ono što moram.”

Šta više volite da pišete, kratke ili duže forme i zašto?

Više volim duže forme, mada ih se plašim. Duža forma zahteva od mene posvećenost, a posvećenost dovodi do otkrića koja su često neprijatna. U kraćoj formi uvek imam kontrolu, a u dužoj mi ona izmiče. Duža forma je jedina kojoj verujem. U kratkoj formi mogu sve, a u dugačkoj mogu samo ono što moram.

Da li čovek danas u Srbiji može da živi od pisanja ili mora da radi i nešto „sa strane“?

Može. Ja pišem knjige, pišem tekstove za novine i pišem na poslu, a posao mi je advertajzing. Sve je to pisanje, i svako od tih pisanja mi pričinjava zadovoljstvo. Osim toga, poznajem ljude koji u Srbiji žive samo od pisanja knjiga, ne znam ih mnogo, ali ima ih.

Pišem knjige, pišem tekstove za novine i pišem na poslu, a posao mi je advertajzing. Sve je to pisanje, i svako od tih pisanja mi pričinjava zadovoljstvo / izvor: portalmladi.com
Pišem knjige, pišem tekstove za novine i pišem na poslu, a posao mi je advertajzing. Sve je to pisanje, i svako od tih pisanja mi pričinjava zadovoljstvo / izvor: portalmladi.com

“Digitalno je vreme, pa je lepo što imamo i digitalne biblioteke.”

Šta mislite o digitalnim bibliotekama poput servisa Bookmate? Da li za svoju dušu radije čitate papirne knjige, elektronske, ili vam je bitno da čitate, nebitno u kojem obliku?

O svim bibliotekama mislim sve najbolje. Digitalno je vreme, pa je lepo što imamo i digitalne biblioteke. Bitno mi je da čitam, ne marim da li je papir ili ekran.

Da li volite audio-knjige? Da li ih slušate?

Nikad nisam preslušao celu audio-knjigu. Pokušao sam, ali teško mi je da se naviknem. Pokušaću opet sigurno, jer imam mnogo prilika za slušanje, a ne toliko za čitanje. Teško mi je da pratim kad mi neko čita, volim da vidim tekst, volim slova složena u reči i reči složene u rečenice. To me je i privuklo prvo čitanju, pa posle i pisanju, pogled na nizove slova, i njihov raspored.

“Pisati pošteno je teško. Pošteno pisanje ogoljuje čoveka. Pošteno pišu samo oni koji su na to prinuđeni, oni koji nemaju drugi izlaz.”

Kako ste došli na ideju za roman Pas?

Dobio sam ponudu da pišem tekstove za oglašavanje hrane za pse. Rekli su mi da pišem šta god hoću, samo da pominjem granule koje oni proizvode. Bio sam oduševljen jer mi je novac bio neophodan u tom trenutku. Nisam znao kako da pišem to, pa sam počeo da pišem kao pas. Dao sam sve od sebe, jer mnogo sam želeo taj posao. U prva tri teksta nisam pomenuo granule, i mislio sam da će me zbog toga odjaviti. Međutim nisu, rekli su mi da im se sviđa i da mogu da pišem kako mi se piše. Meni se pisalo ovako, pa sam tako i pisao. Zaljubio sam se u tog psa, uživao sam u svakom njegovom pokretu.

Osim toga, živeo sam s jednim psom šesnaest i po godina. Od njega sam mnogo naučio, odnosno od nje. Bili smo zajedno od pre nego što je prvi put progledala pa sve dok nije poslednji put sklopila oči. Bili smo nerazdvojni.

Da li je bilo teže pisati iz perspektive psa ili je to zapravo oslobađajuće i daje mogućnosti da i sam autor mnogo bolje sagleda i slobodnije pristupi temi koju obrađuje?

Tema i njena obrada i pristup i sve to je u redu, ali pisanje samo po sebi, prema mom iskustvu, u nekom trenutku preuzme stvar u svoje ruke. Pisanje je teško samo po sebi, iz bilo koje perspektive. Pisati pošteno je teško. Pošteno pisanje ogoljuje čoveka. Pošteno pišu samo oni koji su na to prinuđeni, oni koji nemaju drugi izlaz. Mora nešto čoveka da guši da bi pisao, i kad piše, da mu je lakše da diše. Ne vidim zašto bi inače neko to sebi radio.

Šta biste savetovali nekoj mladoj osobi koja želi da postane pisac?

Svakoj mladoj osobi koja želi da postane pisac savetovao bih da ustaje rano. Posle toga sve je u Božjim rukama.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili