Odmor i relaksacija / foto: free pic
Odmor i relaksacija / foto: free pic
Piše: Dejan Katalina |

Ludilom do odmora i relaksacije u životu

Mnogi ljudi žele da korenito promene svoj život, ali nikako se ne odlučuju na taj korak - uvek ima nešto, neka sitnica, koja ih tera da ostanu ukopani

Otići na selo, u prirodu, pobeći od gradskog ludila, proluftirati um i pluća, osetiti svežinu jutra bez smoga i toksičnog taloga u vazduhu… Često čujem ovakve priče u poslednje vreme. Sve više ljudi investira u život van grada ili ozbiljno razmišlja da to učini. U gradu nema mira, kažu, baš kao što više nema slobodnih parking mesta. U gradu si pod neprestanim pritiscima svih vrsta - živiš pod stresom, hraniš se brzo i nezdravo, neprestano negde jurcaš i pritom stalno kasniš ili nigde ne stižeš, prioritetiš obaveze, otaljavaš život, spavaš malo i nemirno, sanjaš ružno ili se budiš usred noću obliven košmarnim znojem, libido ti je pun aditiva, a zbog svega ovoga imaš i terapiju - lažni spokoj pod dejstvom antidepresiva i anksiolitika. Pokušavaš da pronađeš formulu plivanja kroz mutne vode modernog života čitajući knjige i članke o samopomoći koji te bombarduju opštim mestima, odnosno objašnjavaju ti ono što već i sam znaš, ali ne nude baš nikakav praktično primenjiv savet koji bi ti pomogao da nešto promeniš iz korena. Čak i kad bi, poput nekih, otišao na to mesto van grada, ubrzo bi morao da se vratiš, jer danas se sve odvija u gradovima, svet je ustrojen tako da se zarada i karijera mogu dosegnuti odnosno izgraditi samo u ovim ljudskim košnicama. Izvan njih su livade i šume, ogromno, spokojno prostranstvo lepih prizora koji samo mogu da ti nahrane oči, ali ne i porodicu.

Baš zbog toga gradovi su i dalje prepuni, jedni drugima skačemo po glavi, nerviramo se gubeći vreme u saobraćajnim gužvama i redovima ispred svega i svačega, ali ne odustajemo od njih, jer, naizgled, nismo u mogućnosti da to učinimo. A ima i onih koji, poput Danijela Marka Harisona, autora romana “The Millenial Reincarnations”, obožavaju gradove. Kako reče, odnosno napisa Harison: “Više volim gradove, uprkos ludilu i klaustrofobiji… Poput pornografije, grad desenzibiliše svest o očajnom stanju ljudskog roda”. Čini mi se da mnogi slično rezonuju (mada, naravno, ne koriste ovakvu kitnjastu terminologiju). Ideja o begu iz grada, slično kao i famozna ideja bekstva iz određenog oblika ropstva u slobodu, lepo je mentalno utočište za mnoge od nas, dok je grad (i svi negativni aspekti koji ga danas karakterišu) i dalje najkomfornije fizičko utočište. I dok se volumen ludila pojačava poput neprijatnog zujanja u ušima, mi ostajemo u betonu bespomoćno gledajući kako nam vidik svakog dana postaje sve zazidaniji, a unutrašnje besnilo buja i jezovito nam se smeši poput Džeka Nikolsona u ”Isijavanju”.

“Mislila sam da će život biti podnošljiviji ako moj mozak bude malo manje osuđivao svet što me okružuje”.

O ludilu i besmislu egzistiranja u velegradu pisala je i Otesa Mošfeg u knjizi koja ima ironično relaksirajući naslov “Moja godina odmora i opuštanja”. Čovek bi uzeo u ruke ovaj roman s idejom kako će unutar korica zateći priču o osobi koja je na volšeban način uspela da uzme odmor od života i opusti se usred ambijenta nabijenog najraznovrsnijim tenzijama. Međutim, Mošfegova portretiše neimenovanu glavnu junakinju, mladu i zgodnu plavokosu ženu koja radi u prestižnoj galeriji na Menhetnu, egzistencijalno obezbeđenu i tek malčice destabilizovanu disfunkcionalnom vezom sa tipom koji je tretira kao neobaveznu šemu za zabavu. Ispostaviće se da je njeno nezadovoljstvo, koje krije iza ljutitog i pomalo okrutnog stava prema svom okruženju i samom životu, daleko veće nego što na prvi pogled deluje. Zato ona uz pomoć svog psihijatra, blazirane doktorke Tatl, počinje da se obeznanjuje najraznovrsnijim lekovima za smirenje pod izgovorom kako ne može da spava. Tu ”godinu odmora i relaksacija” junakinja Mošfegove postiže komiranjem medikamentima, a njen pad u bezdan moderne farmaceutske industrije briše granicu između stvarnosti i priviđenja do te mere da ona gubi kontrolu nad svim segmentima svog života, egzistirajući u limbu koji bi mogao da ima fatalne posledice po nju. Kako je sama opisala: “Ne mogu da navedem određeni događaj koji je izazavao moju odluku da uđem u hibernaciju. U početku sam samo htela nešto za smirenje, nešto što će prigušiti misli i stavove, pošto je u neprestanoj rafalnoj paljbi bilo teško ne omrznuti sve i svakoga. Mislila sam da će život biti podnošljiviji ako moj mozak bude malo manje osuđivao svet što me okružuje”.

Mnogi ljudi žele da korenito promene svoj život, bilo da se radi o promeni posla, partnera ili stila života, ali nikako se ne odlučuju na taj korak / Foto: free pic
Mnogi ljudi žele da korenito promene svoj život, bilo da se radi o promeni posla, partnera ili stila života, ali nikako se ne odlučuju na taj korak / Foto: free pic

Teško je živeti u svetu u kojem nas, kako reče Vedrana Rudan, jedna plata deli od ponora. Mnogi ljudi žele da korenito promene svoj život, bilo da se radi o promeni posla, partnera ili stila života, ali nikako se ne odlučuju na taj korak. Uvek ima nešto, neka sitnica, koja ih tera da ostanu ukopani u mestu i ne pređu na drugu obalu koja im je nadomak ruke. Najčešće je u pitanju materijalni momenat, poput te famozne plate bez koje imamo utisak da ćemo propasti, a često je materijalni momenat samo izgovor za nedostatak rešenosti i čvrstine volje. Nažalost, oko sebe najviše viđam nezadovoljne ljude. Ljude koji se žale na poslodavce, okolinu u kojoj rade, besmislenost svog posla, nerazumevanje partnera (ili međusobno)… Osobe opsednute kvalitetom života drugih misleći da su srećne fotografije ljudi koje gledaju na društvenim mrežama zaista odraz stvarnog stanja i atmosfere u njihovom životu, što kod njih pojačava osećaj malodušnosti i nezadovoljstva. Retko mi se dešava da naletim na one koji su makar i delimično zadovoljni svojim životom. A, opet, svima toliko malo fali da budu zadovoljni(ji). Fali im samo to da svoje zamisli jednostavno i bez obaziranja sprovedu u delo. Kad naprave taj korak, siguran sam, svemir ili šta god je iznad nas, pomoći će im da ne odlete u provaliju od koje strahuju, već da se približe vlastitom idealu sreće. Ta komponenta koja im nedostaje jeste nešto što bi mnogi nazvali ludilom, ali ludilo je i glavni začin uspešnog recepta za samooslobođenje. Sećam se da je jedan fudbaler koji je bio vrlo uspešan u izvođenju penala objasnio kako mu polazi za nogom da tako često pogađa “najstrožije kazne”: “Samo zatvorim oči i opalim”, kazao je i otkrio da se može biti uspešan i zatvaranjem očiju pred izazovom. Prema tome, ponekad je potrebno zatvoriti oči i krenuti napred, bilo da želite da pobegnete iz grada, promenite posao ili partnera, oslobodite se stega posesivne porodice ili se odselite u drugu zemlju. Da biste vodili normalan život, po vlastitim kriterijumima, morate dati šansu svom ludilo da vas do toga dovede.

Nemački psihoterapeut i pisac Ridiger Dalke je u knjizi “Životne krize kao prilike za razvoj” objasnio da su dramatične životne situacije zapravo šanse da podignemo kvalitet svog života, odnosno da ozdravimo umesto da obolimo, jer prekretnice upravo tome i služe - bilo da njih gledamo filozofski ili pragmatično.

U današnje vreme, međutim, često se kao kriza i uz patnju proživljava i suprotna situacija, koju oličavaju takozvane krize izazova. Može da ih pokrene, recimo, preseljenje u novu sredinu ili promena radnog mesta. U osnovi uvek se radi o tome da nećemo da pustimo ono staro i poznato, pa stoga ne možemo ni da prihvatimo novo. Obrazac ovih kriza proizilazi iz velikih životnih kriza. Bilo da se čvrsto drži starog posla ili neke stare teme, recimo brige o porodici i njenom materijalnom obezbeđivanju - čovek nije slobodan i otvoren za ono novo što mu predstoji. Koliko god da je stari obrazac možda dobro funkcionisao u prošlosti, u novoj situaciji je neprimeren i samo donosi patnju… Svaka kriza nas u najmanju ruku suočava s mogućnošću da je svesno prihvatimo, ili da se od nje branimo koliko nam snaga dopušta. Tu već odlučujemo hoće li ona za nas postati opasnost ili prilika”, napisao je Dalke.

Životne situacije zapravo su šanse da podignemo kvalitet svog života, odnosno da ozdravimo umesto da obolimo / Foto: free pic
Životne situacije zapravo su šanse da podignemo kvalitet svog života, odnosno da ozdravimo umesto da obolimo / Foto: free pic

U redu, sve to zvuči smisleno, sigurno će pomisliti mnogi od vas, ali problem je u realizaciji: kako da jednostavno dignem ruke od svega i počnem nešto ispočetka kad sam u to investirao/la vreme, novac, emocije, energiju, edukovanje, iskustvo - KAKO? Odgovor na ovu dilemu dao je Džon Parkin u svojoj knjizi bezobrazno otrežnjujućeg naslova “J**e mi se”.

Evo kako: “U centru svakog j**e mi se iskaza nalazi se naš odnos prema smislu u našem životu. Istina je, oni su suviše smisleni. Što je zapravo lepa kosmička šala. Volimo da mislimo kako je naš život borba nalaženja nekog smisla; želimo da pronađemo smisao u stvarima; brinemo oko smisla života; brinemo se oko besmislica. Zapravo je to gomilanje smisla ono što uzrokuje tu istu bol kojoj ćemo na kraju reći j**e mi se… Sve što nam nešto znači, sve što nešto znači uopšteno, u sebi ima potencijal da nam nanosi bol. Smisao je šareno obojena kutija u kojoj se nalazi bol. Ponekad, mada to ne želimo, poklopac jednostavno eksplodira, a bol počne da navire. Problem je u tome što smisao, stvari koje imaju smisla, znači vezanost. A sve čemu smo privrženi u sebi ima potencijal da se okrene protiv nas i ugrize”, smatra Parkin.

A vi sad sad razmislite da li ćete se odlučiti za terapiju doktorke Tatl ili ovu Parkinovu od svega tri reči koje treba često ponavljati.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili