Bookmate
Bookmate
Nikola Todorić |

Ubijeni su ideali, ne samo kralj

Roman Aleksandar od Jugoslavije Vuka Draškovića lavirint je koji će vas na kraju dovesti do dugo čekane istine.

Vuka Draškovića odavno proganja duh kralja Aleksandra Karađorđevića. Ne znamo šta ga je sprečavalo da roman o njemu, pripreman godinama, tek sada objavi. Možda zato što je vreme sadašnje – vreme nasilja nad istinom, a klevetanje je počelo mnogo ranije. Mnogi od nas učeni su da je Jugoslaviju stvorio Josip Broz Tito. Karađorđevići su za vreme njegove vladavine zbrisani u maniru današnje cancel kulture. Nepravda je gonila Vuka Draškovića i hteo je da ispravi istorijski greh zaborava. Zato je roman nazvao Aleksandar od Jugoslavije, kako bi naglasio ko je ujedinitelj i tvorac jedine zajedničke države Južnih Slovena.

Da li smo bolji ljudi ako kažemo da je Jugoslavija bila prokleta ideja, pogrešna ambicija mladog kralja, da li smo srećniji u svojim malim državama, u kojima brišemo prošlost, ili se odjednom, amfetaminskom energijom, setimo srednjovekovnih vladara i slavne prošlosti Nemanjića? Nemamo kontinuitet sećanja, i to je Vuk Drašković hteo da poruči romanom. Vratio je kralja Aleksandra na mesto koje mu pripada, vratio mu je dostojanstvo, vratio nam ga je u sećanje.

Da li je za to kasno? Nije. Naprotiv. Roman je došao u pravi čas, baš onda kada sebi ne želimo da priznamo da smo se ogrešili o njegovog junaka i da smo ga okrivili za nešto što nije uradio. Kralj Aleksandar nije kriv što narodi u Jugoslaviji nisu dorasli ideji života u ujedinjenosti. Zato Jugoslavija nije bila kobna greška, greška smo bili mi, mi koji smo odbacili veliko civilizacijsko dostignuće poput Sjedinjenih Američkih Država. Aleksandar je za to bio i optužen. Optuživali su ga prijatelji, neprijatelji, vojska, oficiri, Crna ruka… Zašto je na Balkanu potrebna nekakva sjedinjena kraljevina i zašto posle Prvog svetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji nije bilo reči o Velikoj Srbiji, kao što se govorilo o Velikoj Rumuniji?

U romanu je Vuk Drašković pokušao da opovrgne klevete da je Aleksandar ujedinjenjem napravio grešku. Oborio je optužnicu da je on napravio najveću grobnicu srpskog naroda, koja se kopala devedesetih na temeljima paranacionalizama, i dokazao da Jugoslavija nije bila Aleksandrov hir.

Drašković nas upoznaje i s kraljevim strahovima. Strepeo je ujedinjujući narode, i to od onih koji su mu bili iza leđa. Plašio se Crkve i Crne ruke – tih huligana koji su se poput terorističke organizacije mešali u visoku politiku s namerama da ga ubiju, isto onako kako su ubili kralja

Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu. I to ga je često morilo. Sanjao je mrtva tela bačena s terase dvora u Beogradu, znao je da je to loš znak za dinastiju Karađorđevića. Za petama su mu bili i fašisti i komunisti. Smetao je i jednima i drugima. Zato je i ubijen, ali je ubijen srećan. Bio je siguran da je napravio nešto izvanredno, nešto iznad vremena, iznad malih političkih i velikih verskih neslaganja. Verovao je da je zanavek ostvario veliki ideal, jer za njega Jugoslavija nije bila plašt, nego telo. Izgleda, ipak, da su se drugi ogrtali, a da je on na kraju ostao go.

Vuk Drašković je ovim romanom pokazao da se dobro osećao u prošlom vremenu, da mu je prijalo da pobegne od sebe i od drugih. U tom zanosu, bežao je od laži koje je znao o kralju Aleksandru i tražio je pravdu za ovog vladara. To uopšte nije bilo lako, jer je osećao stid zbog nemara našeg naroda. Da nije bilo malo inata, Vuk nikada ne bi „oživeo” ovog kralja. Nemojte misliti da je ovo nekakav Ep o Gilgamešu. Niti je Aleksandar Gilgameš, niti je ovo ep. Ovo je istina.

Sve je uverljivo, zato ćete se osećati kao da se probijate kroz lavirint na putu do istine. I dok mu se divi pisac, divićete mu se i vi, u dijalozima, opisima i situacijama u kojima ne biste voleli da se nađete, jer se tiču sudbine naroda. Istrajan i izdržljiv vojnik, vizionar, Aleksandar je mogao da predoseti i svoju smrt. Protiv nje nije išao. Naprotiv, otišao je po nju u Marselj, da bude prva žrtva fašizma, da uradi ono što se od njegove žrtve i tražilo – da komunistima otvori vrata za ulazak u Jugoslaviju, da bi je jednoga dana uništili u krvavom ratu.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili