Tri suvremene francuske autorice koje vrijedi čitati

Jedna od najbogatijih i najraznolikijih književnosti zacijelo je francuska književnost što nije čudno ako znamo da Francuzi izuzetno cijene dobru priču. U moru francuskih i frankofonskih autora izdvojila sam vam tri autorice koje svakako trebate uvrstiti na svoj popis za čitanje.

Annie Ernaux

Francuska književnica Annie Ernaux prošle je godine osvojila Nobelovu nagradu za književnost i time postala tek 17. žena nagrađena Nobelom. Iako je počela pisati već na fakultetu, izdavači su uglavnom odbijali njezine rukopise pa je svoj prvi roman „Les Armoires Vides”, objavila tek u 34. godini. Njezin suprug žestoko se opirao njezinom pisanju što je naposlijetku dovelo i do razvoda. Srećom, jer opus Annie Ernaux broji više od 20 knjiga prevođenih na brojne svjetske jezike, a njezina djela obrađuju se i na katedrama za književnost u cijelom svijetu. U Francuskoj je veliki uspjeh doživjela romanom „Samo strast“ u kojem detaljno opisuje vezu s oženjenim stranim diplomatom.

“Njezina iskustva i promišljanja daju glas svim ženama koje su se suočile s društvenim i kulturološkim ograničenjima.”

Annie Ernaux jednostavnim jezikom očišćenim od svake suvišnosti piše autosociofkciju, žanr koji spaja autobiografiju, fikciju i sociologiju unoseći nevjerojatnu dubinu i iskrenost u istraživanje vlastitog života i iskustva. Njezina iskustva i promišljanja daju glas svim ženama koje su se suočile s društvenim i kulturološkim ograničenjima. Otvaranjem tabu tema suočava se s vlastitom ranjivošću pišući iskreno i neugodno, ali istovremeno i oslobađajuće. Također, Ernaux nas podsjeća i na moć pisanja kao sredstva za suočavanje s prošlošću i iscjeljivanje. Njezini romani tako postaju svjedočanstvo vremena i društva u kojem je živjela, ali istovremeno i univerzalna priča o ljudskom iskustvu.

„Nisam izašla iz svoje noći“

Majka Annie Ernaux oboljela je od Alzheimera. Ta bolest polako joj se prišuljala iza leđa mjesecima prije nego je izašla na površinu. Annie ju prima kod sebe, pokušava se naviknuti na činjenicu da joj se obraća sa „gospođo“, da ju ne prepoznaje, da gubi stvari, a um joj plovi prošlošću. Bolest je brzo progresivna i majku mora smjestiti u dom. Redovno ju posjećuje i vodi zapise o njihovom susretu pokušavajući ostaviti njezin trag u vječnosti. To više nije njezina majka, ta osoba samo fizički nalikuje na nju iako i u tom smjeru propada. Ponekad se povrati iz svog zamućenog uma, kaže rečenicu dvije, one koje bi izgovorila dok je još bila snažna, mlada i zdrava. Annie razdire tuge, srce joj se kida, pokušava ostati jaka, pokušava igrati tu igru davnih sjećanja i izbrisane nedavne prošlosti koji gospodin Alzheimer neumoljivo nameće njezinoj majci. Pokušava se pomiriti s tim da njezina majka u sutonu života ne zna ništa o svojim najmilijima, da se pretvara u bespomoćnu djevojčicu ovisnu o tuđoj pomoći, da živi u nedokučivom svijetu svog oboljelog uma mijenjajući pritom svoju osobnost.

Annie Ernaux ne mora puno reći, njezine odmjerene, nerijetko kratke rečenice vrve boli, nostalgijom, požrtvovnosti i ljubavlju djeteta koje je izgubilo majku, a još je živa. BI li joj bilo lakše da je zaista umrla? Annie ju treba živu pa makar i „ludu“. Ponekad se i smije majčinim ludorijama jer bol bi ju razderala da misli samo na bolest.

U ovim kratkim dnevničkim zapisima sadržana je sva bit borbe s osjećajima gubitka drage osobe kojoj ne možete pomoći, sva tragedija ljudskog života u kojem ste u jednom trenu prisutni, a u drugom izgubite dodir sa stvarnošću, sav jad i bespomoćnost starosti pogođene bolešću. Annie Ernoux iskreno i bez zadrške progovara o odnosu s majkom i o krivnji koju osjeća, prepoznaje se u majčinoj sudbini i preispituje prolaznost života. Ernaux je u svojoj boli i zapisima koje se jedva natjerala ponovo iščitati i objaviti još jednom dokazala da je apsolutna kraljica pisane riječi i prenošenja osjećaja.

„Sve je u životu bilo borba. O njoj govorim u prošlom vremenu. No ova žena ovdje ista je ona nekadašnja žena. To je najstrašnije.“

Delphine de Vigan

Književno stvaralaštvo francuske književnice Delphine de Vigan osvojilo je srca čitatelja diljem svijeta. Vigan je debitirala 2001. godine pod pseudonimom Lou Delvig romanom „Jours sans faim“, autobiografski nadahnutom pričom o borbi mlade žene s anoreksijom.

Kasnije je radove objavljivala pod svojim imenom. Najveći uspjeh postigla je 2007. godine romanom „No et moi“ (Ne i ja) u kojem beskućništvo opisuje očima izuzetno intelektualno nadarene trinaestogodišnje djevojčice. Taj roman preveden je na 11 jezika, osvojio je prestižne francuske nagrade i pretvoren je u film. De Vigan je tako privukla pažnju i mladih i odraslih čitatelja vješto izbjegavajući patetičnost pisanja tužne priče.

De Vigan u svojim romanima istražuje teške teme i hrabro se suočava s njima na dirljivi i poetski način, bez osuđivanja i nametanja vlastitog mišljenja. Kroz snažne priče otkriva nam tamne tajne, emocionalne borbe, unutarnje konflikte i ranjivost ljudske psihe ostavljajući pritom vrlo snažan emotivni dojam na čitatelje.

Jedan od posljednjih romana govori o masovnom izlaganju današnje djece na društvenim medijima i opasnostima koje se u tome kriju.

Intrigantna priča o podmukloj prirodi složene psihološke manipulacije maskirane u iskreno prijateljstvo. / Publishers Weekley

Čitajte

„Djeca su zakon“

Melanie je još kao djevojka neprestano gledala svaki reality show koji se prikazivao na televiziji i maštala o tome da sudjeluje u nekom. Njezine ambicije ostvarile su se kad je dobila djecu. Usamljena, prvo je sudjelovala u raznim Facebook grupama za potporu majkama, a nakon toga se prebacila na slične Youtube kanale i zavidno promatrala mlade sređene majke koje su snimale svoju djecu i dijelile savjete. Ubrzo je smislila strategiju i otvorila sinu Samu i kćeri Kim Youtube kanal. Predano je radila, nudila stalno nove sadržaje i uskoro je njezin kanal postao daleko najpopularniji. Naravno da su im brendovi neprestano slali poklone, plaćali im da se pojavljuju na društvenim eventima, meet upovima. Lajkovi, pratitelji, sve je to raslo iz dana u dan. Melanie se ispunio životni san, cijeli svijet znao je za njezinu obitelj, konačno je bila poznata i virtualno prihvaćena i voljena. No Kim jednog dana nestane. Bilo tko mogao ju je oteti, pa milijuni ljudi poznaju njezino lice i znaju gdje stanuje. Kim i Sam nemaju ni trenutka privatnosti. Snima ih se od kad otvore oči dok ne odu spavati. Tko je mogao oteti djevojčicu i za nju čak ni ne tražiti otkupninu?

“Ako samo jednog roditelja ili budućeg roditelja potakne na razmišljanje i odvrati od narušavanja nečijeg djetinjstva, napravljeno je mnogo - jedan dječji život spašen je medijske pozornosti koju oni nisu birali niti ju žele.”

Delphine de Vigan napisala je odličan roman koji će vas potaknuti na razmišljanje o svijetu u kojem danas živimo, u kojem privatnost više ne postoji, u kojem se svaki detalj iz života prikazuje na društvenim mrežama bez razmišljanja o posljedicama, u kojem roditelji zarađuju na svojoj djeci ne misleći pritom kako će se to kasnije odraziti na njihovu psihu. Ako samo jednog roditelja ili budućeg roditelja potakne na razmišljanje i odvrati od narušavanja nečijeg djetinjstva, napravljeno je mnogo - jedan dječji život spašen je medijske pozornosti koju oni nisu birali niti ju žele.

„Dječja se želja formatira već u najranijoj dobi i dijete sna kraju često vjeruje da to radi svojom voljom. Zapravo nije imalo izbora. Bilo je zatočenik afektivnih ucjena koje ga vežu za roditelje, kojima se ubrzo pridruže i ekonomske cijene, jer većina tih obitelji od tih prihoda živi.“

Camille Laurans

Jedna od suvremenih francuskih spisateljica koja je ostvarila značajan doprinos u književnosti zacijelo je Camille Laurens. Svojim djelima istražuje ključne teme ljudskih odnosa, feminizma i identiteta potičući svojim posebnim stilom pisanja čitatelje na razmišljanje. Posvećena detaljima Laurens stvara iznimnu psihološku analizu likova, a emocijama čitatelje potiče na preispitivanje vlastitih stavova i suosjećanje s likovima. Jedna od bitnih tema za Camille je feminizam koji zauzima veliki dio u njezinim djelima.

Žene prikazuje kao kompleksna bića koja su ostavljena da se sama bore za svoja prava u patrijarhalnom društvu. Camille se ne libi i vlastita traumatična iskustva ovjekovječiti među koricama pa tragično iskustvo prerane smrti tek rođena sina pretvara u knjigu beskrajne tuge i sjećanja kako bi omogućila svoj prvorođenom da zauvijek živi i pružajući razumijevanje i utjehu svima koji su proživjeli sličnu situaciju

U vrtoglavoj igri ogledala između stvarnog i onlajn sveta Kamij Lorans priča o opasnim vezama jedne žene koja ne želi da se odrekne strasti.

Čitajte

„Djevojčica“

„Djevojčica je. Da, da, pa i to je isto lijepo.“

Za Laurence to uopće nije lijepo. Njezin otac na popisu stanovništva izjavi da nema djece, ima samo dvije djevojčice. Zapravo tri, ali je jedna nažalost umrla. Laurence se boji da je umrla jer ju ona nije htjela jednako kako njezina sestra nije htjela nju. Kad je stari rođak za kojeg svi znaju da je naudio mnogim djevojčicama počne seksualno zlostavljati, žensko vijeće obitelji odluči da je najbolje šutjeti o tome. Sramota je. Neka samo zaboravi što se dogodilo i ne približava mu se. A njoj je tek 11.

Zaljubit će se i ostati trudna sa 17. Kako je maloljetna, lažirajući majčin potpis uspije pobaciti. Udat će se, nosit će sina, njezin otac će konačno biti sretan. Čak će ju i nagovoriti da od svoje ginekologinje prijeđe kod “boljeg” ginekologa, sina njegovog prijatelja, onoga koji misli da se hrabrost iskazuje trpljenjem boli jer samo prirodno je ono što se računa. I koji je kriv što Laurence nikada neće imati sina. Ali zato će imati djevojčicu. Pa, i to je isto lijepo.

“Prepuna emocija, nježnosti, ali i boli podsjetit će vas na sve što su žene morale proći, a i danas prolaze, kako bi se njihova prava barem donekle izjednačila sa muškima.”

Camille besprijekornim stilom uspijeva prikazati ženska iskustva dvadesetog stoljeća, sav primitivizam, mizoginiju, seksizam, neravnopravnost i nejednakost kojima su žene izložene. Prepuna emocija, nježnosti, ali i boli podsjetit će vas na sve što su žene morale proći, a i danas prolaze, kako bi se njihova prava barem donekle izjednačila sa muškima. Laurence je nezaboravna junakinja koju ćete obožavati, koja od nesigurne djevojčice izrasta u jaku ženu unatoč tome što su joj pokušali zatomiti glas, želje i izbore, junakinja koja se izborila za bolji svijet za svoju djevojčicu.

„Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko.“

Sve tri izuzetne francuske suvremene spisateljice možda najbolje opisuje citat Camille Laurens:

„Ja ne živim da bih pisala, ja pišem da bih preživjela život.“

• annie ernaux
• delphine de vigan
• camille laurans
• književnost
• Francuska