Godinama – u nekim slučajevima, čak i stoljećima – divimo se majstorijama iz njihova pera i mašti koja je sve to iznjedrila. No, neupitno je da je u tim glavama, osim mašte, boravio i boravi prstohvat ludila koji je, uz zanimljive pustolovine, poduhvate i životna iskustva, utjecao na oblikovanje remek-djela koja danas čitamo.
MARK TWAIN, odakle da krenemo? 1870-ih godina, literarni otac Huckleberryja Finna i Toma Sawyera izumio je jednu od prvih naramenica za grudnjake. Nikad nećemo saznati, ali možda je inspiracija za to bila Harriet Beecher Stowe, autorica romana Čiča Tomina koliba, koja mu je jedno vrijeme bila susjeda. Iako je pri svakom putovanju brodom obolijevao od morske bolesti, Mark Twain je za života volio putovati na Bermudsko otočje, ubitačnom putovanju unatoč. A sklonost morskoj bolesti Twain je možda razvio još kao dijete, obzirom da se skoro utopio čak 9 puta prije nego je konačno naučio plivati.
VLADIMIR NABOKOV je bio predani lepidopterolog, odnosno izučavatelj leptira, zahvaljujući čemu je bio i suradnik harvardskog sveučilišta, na kojem se i danas čuva Nabokovljeva kolekcija leptira. Svoje romane, između ostalog i Lolitu, pisao je na kataloškim karticama. Jedna kartica – podaci o leptiru; druga kartica – dio romana.
“Prvotno je Dan Brown stvarao zvučne efekte, objavio kasetu skladbi za djecu, da bi kasnije objavljivao pjesme za zreliju publiku.”
Malo je poznata činjenica da je DAN BROWN, davno prije nego je objavio uspješnicu DaVincijev kod, bio glazbenik. Po završetku školovanja prvotno je stvarao zvučne efekte, objavio kasetu skladbi za djecu, da bi kasnije objavljivao pjesme za zreliju publiku. Zanimljivo, jedna od njegovih skladbi bila je o telefonskom seksu, a jedan od albuma zvao se Anđeli i demoni.
CHARLES DICKENS, pisac iz čijeg pera su proizašli klasici Oliver Twist i David Copperfield, toliko je bio opčinjen leševima da je pozamašan dio svog slobodnog vremena provodio u mrtvačnici. Iako je Dickens bio toliko prpošan da je sebe nazivao neponovljivim, prikaz života u Londonu u 19. stoljeću inspirirao je nešto drugačiji pridjev, dikensijanski, koji označava nešto siromašno, prljavo i degradirajuće. Slobodno vrijeme nije mu bilo ispunjeno samo promatranjem leševa, već i prakticiranjem hipnoze, dovoljno blizu spavanju kao aktivnosti da spomenemo da je Dickens spavao isključivo okrenut prema sjeveru.
Izgleda da nijedan od naših popisa ne može proći bez kralja horora, ali što da se radi kada STEPHEN KING ne samo da piše izvanredne romane, već je i zanimljiva ličnost sam po sebi.
Jedna od zanimljivosti koja se veže uz Kinga je triskaidekafobija, odnosno strah od broja 13, koji mu izaziva jezu toliko da proces čitanja ili pisanja nikad ne zaustavlja na broju 13 ili je djeljiv s istim. Kingova srodna duša u spomenutoj fobiji bio je i TRUMAN CAPOTE, koji je čak izbjegavao dovršavanje pisanja romana petkom. U prilog Capoteovom zanimljivom stilu pisanja govori i činjenica da je uvijek pisao olovkom, u polusjedećem položaju, dok je u drugoj ruci uvijek bila cigara ili čaša sherryja.
Stvaratelj Međuzemlja, J. R. R. TOLKIEN, u užim krugovima bio je poznat kao nemilosrdni šaljivdžija. U svojim smicalicama je išao toliko daleko da je, jednom prilikom, obučen kao anglosaksonski ratnik progonio susjeda sjekirom. Granično ukusan smisao za humor. Također, protivio se izgovaranju misnih slavlja na engleskom jeziku i na svećenikove riječi na engleskom bi uvijek odgovarao na latinskom jeziku.
Život, ali i smrt ROALDA DAHLA, autora mnogih klasika dječje književnosti obilježila je – čokolada. Dahl je u mlađim danima radio kao tester čokolade, da bi kasnije napisao klasik Charlie i tvornica čokolade. Ne iznenađuje stoga da je Dahl, uz mnoštvo drugih zanimljivih predmeta, pokopan s čokoladom. Također, za svoj serijal o Charlieju Bucketu u planu je imao i treći roman, Charlie u Bijeloj kući no Dahl je, nažalost, preminuo prije nego što ga je uspio dovršiti.
“Lewis Carroll za života je imao užasnih problema s mucanjem koje se manifestiralo u komunikaciji s odraslim ljudima, dok bi u komunikaciji s djecom problem nestajao zbog čega je, vjeruje se, Carroll dosta vremena provodio u društvu djece.”
LEWIS CARROLL svoja djela stvarao je navodno koristeći isključivo ljubičastu tintu. Iako je bio izvrstan matematičar i profesor, Ahilova peta bile su mu financije. Lewis Carroll za života je imao užasnih problema s mucanjem koje se manifestiralo u komunikaciji s odraslim ljudima, dok bi u komunikaciji s djecom problem nestajao zbog čega je, vjeruje se, Carroll dosta vremena provodio u društvu djece. S obzirom na to da nikad nije bio oženjen, Carroll je bio izuzetno sumnjiv u očima javnosti, ali i povjesničara. Za vrijeme rada na fakultetu Kristova crkva na Oxfordu, Carroll se sprijateljio s dekanom Liddellom čija je kćer Alice postala inspiracija za Alisu u zemlji čudesa. Postoje nagađanja da je Carroll čak tražio ruku mlade Alice kojoj je u trenutku prosidbe bilo svega 11 godina što su, naravno, njezini roditelji odbili, nakon čega je Carrollovo prijateljstvo s obitelji Liddell raskinuto.
Očekivao bi čovjek da će literarni otac slavnog detektiva Sherlocka Holmesa, ARTHUR CONAN DOYLE, ipak biti pronicljiviji i malo manje lakovjeran. Nakon što su mu sin i brat preminuli od influence na povratku s bojišnice po završetku Prvog svjetskog rata, Conan Doyle se investirao u spiritualizam i počeo pohoditi seanse na kojima se pokušavalo komunicirati s mrtvima. Na tim seansama upoznao je i Harryja Houdinija, za kojeg je Conan Doyle zaista vjerovao da posjeduje nadnaravne moći i da je vidovit. Spiritualizmu je posvetio i neka svoja djela kao što je Dolazak vila u kojem izražava snažno vjerovanje u postojanje istih. U vrijeme njegova rada na tom djelu dvije djevojčice, Elsie Wright i Frances Griffiths, objavile su vlastite fotografije u šumi sa skupinom vila koje plešu, što je dodatno rasplamsalo Doyleovo vjerovanje u vile i tvrdnje kako su te fotografije izvorne i istinite te put prema istraživanju spiritualnog, što ga je izložilo porugama javnosti koja je tvrdila da je Arthur Conan Doyle pred kraj života skrenuo s uma, čak i posthumno nakon što je Elsie 1983. godine napokon priznala da su fotografije prevara.