Sveštenica u Mesopotamiji / Ilustracija: Stefano Marinetti / Izvor: deviantart.com
Sveštenica u Mesopotamiji / Ilustracija: Stefano Marinetti / Izvor: deviantart.com
Piše: Milan Aranđelović |

Prvi pisac u istoriji književnosti bila je – žena

Hiljadama godina pre Herodota i Homera jedna princeza ostavila je neizbrisiv trag u svetskoj literaturi

Svako ko voli da čita ima svoje omiljene književne autore ili autorke. Srđan Valjarević, Jelena Lengold, Vladimir Pištalo, Dušan Velikić, Ana Marija Grbić, Svetislav Basara su imena iza kojih stoje neki od najboljih živih književnika. Ako se osvrnemo na našu nedavnu prošlost, pronaći ćemo imena kako što su Borislav Pekić, Anđelija Lazarević, Ivo Andrić, Slobodan Selenić, Jelena Dimitrijević, Dobrica Ćosić ili Meša Selimović. Oni nisu više sa nama, ali njihova imena još uvek žive sa delima koja su nam ostavili u amanet.

Čitanje je duboko emocionalni proces, te se tokom čitanja uspostavlja, ne samo duhovna veza između čitaoca i dela, već i samog autora i čitaoca. Što nam se neko delo više dopadne, to je emotivna povezanost koju kreiramo sa autorom dublja i čvršća.

Zato su imena, kao njihov neraskidiv deo, uvek išla zajedno sa delima. Čak i kada je književnost bila narodna, postojali su omiljeni ili najbolji pripovedači sa čijim imenima su dela najčešće povezivana.

Tešan Podrugović, Filip Višnjić, Slepa Živana, Đura Milutinović Crnogorac, Anđelko Vuković… Samo su neki od narodnih pevača od kojih je Vuk Karadžić čuo i zapisao pesme koje i dan danas rado čitamo.

Koliko god se vraćali u prošlost uz dela ćemo pronaći imena njihovih autora ili autorki. Ipak, autori nisu oduvek potpisivali svoje radove. Postavlja se pitanje ko je prvi to učinio.

U potrazi za prvim autorom

Da bismo dobili odgovor na pitanje ko je prvi poznati autor moraćemo da da se vratimo u prošlost. Pridružićemo se britanskom arheologu Leonardu Vuliju koji je predvodio ekspediciju koju su finansirali Britanski muzej i Univerzitet u Pensilvaniji. Vulija su posebno interesovale ruine sumerskog grada Ura koji se nalazio u drevnoj Mesopotamiji. Iako su ostaci ovog grada otkriveni još sredinom devetnaestog veka, veliki deo je ostao neistražen sve dok 1922. godine nije došla Vulijeva ekspedicija. Britanskog arheologa privukao je ovaj biblijski dom Avrama i brojnih sumerskih kraljeva.

Upravo su kraljevske grobnice bile jedne od njegovih najvećih otkrića na ovom lokalitetu. Vulijev tim je u grobovima kraljeva i kraljica pronašao nakit, oružje, grnčariju, muzičke instrumente i drugo blago.

Leonard Vuli nosi drevnu harfu pronađenu u kraljevskoj grobnici / Izvor: bmimages.com
Leonard Vuli nosi drevnu harfu pronađenu u kraljevskoj grobnici / Izvor: bmimages.com

Posle pet godina iskopavanja istraživači su našli na ostatke hrama. Unutar njega su otkrili ostatke kamenog diska na kojima se nalazio prikaz Enheduane i još tri predmeta na kojima je imenovana ova sveštenica. Na drugim mestima u hramu su pronađene glinene pločice sa klinastim pismom.

Vuli je smatrao da je ovo dokaz da su sveštenice u hramu imale školu, ali nije pridavao mnogo značaja tom otkriću. Bio je gord čovek koji se bavio prošlošću velikih ljudi, kraljevskim dinastijama i biblijskim legendama, a ne nekim lokalnim sveštenicama. Ovaj hram opisao je kao ženski manastir ili harem, a Enheduanu kao nebitni privezak koji je išao uz njenog kraljevskog oca. Ni u svojoj knjizi je ne spominje po imenu, već je navodi samo kao ćerku Sargona Velikog, vladara svih Vavilonaca.

Zanimljivo je da je iste godine kada je Vuli objavio svoju knjigu u kojoj je izostavio Enheduanino ime, Virdžinija Vulf objavila esej „Sopstvena soba“. U njemu piše kako je tražeći na svojim policama knjige koje su napisale žene i knjige o ženama primetila da je istorija pomalo iskrivljena jer se previše bavi ratovima i biografijama velikih ljudi. Iznosi sumnju da su žene ostavljala nepotpisana dela koja su stvarala kroz istoriju.

Enheduanin disk na kome je prikazana prva autorka / Izvor: ancient origins.net
Enheduanin disk na kome je prikazana prva autorka / Izvor: ancient origins.net

Enheduanina priča

Vratimo se sada na Enheduanu i njenog moćnog oca. Sargon je zaista bio veliki kako njegov nadimak sugeriše. Tokom svoje vladavine ujedinio je gradove države kako bi stvorio ono što se naziva prvim carstvom u ljudskoj istoriji. Njegova moć prostirala se od Persijskog zaliva do Sredozemnog mora i obuhvatala je teritorije na kojima se danas nalaze Kuvajt, Jordan, Sirija i Irak. U Akadskom carstvu nalazilo se više od šezdeset i pet gradova svaki sa svojim lokalnim običajima administrativnim sistemom i verskim tradicijama.

Maska Sargona Velikog / Izvor: Wikipedia
Maska Sargona Velikog / Izvor: Wikipedia

Iako je vladao iz severnog Akada, svoju ćerku je postavio kao vrhovnu sveštenicu u hramu boga meseca u južnom gradu Uru. Ovaj naizgled religiozan položaj imao je politički cilj da snažnije poveže velike oblasti još neučvršćenog carstva.

Solidnost nove države dobila je svoj prvi test nakon kraljeve smrti. Kraljevstvo ulazi u turbulentan period koji je čest za smene vladara. Presto u Akadu prvo preuzimaju Enheduanina braća, a zatim njen bratanac.

“Priča nam sugeriše da je Enheduana kao sveštenica koja povezuje zemaljsko i božansko, svojom himnom Inani spasla i sam grad Ur.”

Za to vreme vojskovođa koji je predvodio ustanak u Uru i koji se spominje kao Lugalan upada u hram i seksualno zlostavlja prvosveštenicu. Nakon toga je proteruje iz hrama i daje joj nož čime joj sugeriše da izvrši samoubistvo.

Sada Enheduanina sudbina i spas zavise od njenih retoričkih veština. Zanemela od straha traži pomoć od boga meseca koji ostaje nem na njene molitve. Zatim se okreće boginji ljubavi, seksa i rata Inani (poznatoj i kao Ištar). Njena retorska kriza je rešene kroz himnu „Uzdizanje Inane“.

Enheduanin bratanac je na kraju ugušio pobunu i vratio je u hram. Nije samo ona zahvalna Inani za svoje spasenje, već i ceo grad. Priča nam sugeriše da je Enheduana kao sveštenica koja povezuje zemaljsko i božansko, svojom himnom Inani spasla i sam grad Ur.

Celu ovu epopeju o padu i ponovnom uzdizanju saznajemo iz pesme koju je napisala sama Enheduana.

Otkrivanje Enheduane

Upravo je u toj pesmi sva njena veličina, značaj i moć koji ova princeza i sveštenica i danas ima. Iako je Endehuanino kraljevstvo odavno nestalo, hramovi srušeni, a bogovi zaboravljeni, ona se i dalje spominje i slavi kao prva poznata književnica u ljudskoj istoriji. Bila je onaj genijalni pojedinac koji je prvi počeo da potpisuje svoja dela. To je njen značaj koji je Leonard Vuli, u svojoj kraljevskoj aroganciji, propustio da otkrije.

I ne samo on.

“1958. godine objavljen je prvi prevod Enheduaninih himni i pesama na nemački, a deceniju docnije i na engleski jezik.”

Biće potrebne decenije da se prepozna značaj koji Enheduana i njena dela imaju. U decenijama koje su usledile nakon otkrića hrama i u drugim gradovima drevne Mesopotamije otkriveno je još Enheduaninih rukopisa. Ali njena dela nisu prevođena i objavljivana sve do druge polovine minulog veka. Tek je 1958. godine objavljen prvi prevod Enheduaninih himni i pesama na nemački, a deceniju docnije i na engleski jezik.

Pojedini naučnici sumnjaju u njeno autorstvo jer originalni radovi nikada nisu nađeni. Postoje samo prepisi pisara nastali pet vekova nakon njene smrti koji je navode kao autorku ili naratorku.

Sa druge strane, irački profesor i arheolog Hajder Almamori koji je osamnaest godina radio na arheološkim istraživanjima smatra da osim Enheduane postoje i druge autorke.

„Verujem da ona nije bila prva“ kaže Almamori. „Moramo misliti da je bilo na stotine žena pre njene pojave u usmenoj književnosti.“

Arheolozi se suočavaju sa problemom pronalaženja dokaza koji bi potkrepili određene tvrdnje. Čak je i iza vrhovne sveštenice i princeze ostalo veoma malo materijalnih dokaza. Disk koji je Vuli otkrio, nekoliko pečata i predmeta koji su pripadali njoj i njenim slugama je sve što je ostalo iza moćne prvosveštenice. Oni sačuvani prepisi njenih dela postoje zato što su i u vekovima nakon propasti prvog carstva pisari učili svoj zanat prepisujući Enheduanina dela.

Škola za pisare u drevnoj Mesopotamiji / Izvor: ancientpages.com
Škola za pisare u drevnoj Mesopotamiji / Izvor: ancientpages.com

Kraljevstvo žena

Otkriće da je prvi književnik u istoriji bila žena i da su joj prethodile i druge anonimne književnice ne bi trebalo da nas toliko čudi. Drevno društvo Akadskog carstva bilo je mnogo tolerantnije prema ženama nego mnoge civilizacije koje su došle docnije. Mesopotamija u doba Enheduane bila je mnogo manje patrijarhalna nego što danas mislimo. Žene tog doba su mogle da poseduju sopstvenu imovinu i da je nasleđuju po ženskoj liniji. Ovo je pravo koje je do pre sto godina bilo nepoznato u većem delu zapadne civilizacije. Za ovakav odnos prema ženama možemo zahvaliti ubrzanom razvoju trgovine i proizvodnje tog doba kao i povećanoj urbanizaciji i rastu gradova. Veći broj poslova zahtevao je sve više radnika od kojih su mnoge bile žene. One napuštaju svoja tradicionalna mesta oko kućnog ognjišta i u hramovima i počinju da se bave zanatima kao što su grnčarstvo, tkanje, pa čak i proizvodnju piva.

Osim zanatstva i praktičnih poslova žene tog doba su se bavile i umetnostima. Mnoga umetnička dela koja su stvarale poput skulptura i statua poklanjale su hramovima kao zavetne ponude. Na svojim delima ispisivale su svoja imena kako bi bogovi i boginje znali ko im je posvetio poklon.

Možda je upravo to dalo ideju i Enheduani da uz svoje pesme-himne koje je posvećivala božanstvima stavi i svoje ime. Ime koje će, šest hiljada godina docnije, ostati zapisano u istoriji književnosti.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili