David Albahari, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih pisaca savremene srpske proze, preminuo je u 75. godini. Rođen u Peći 1948, odrastao u Zemunu, Albahari se u jesen 1994. preselio u Kalgari u Kanadu, da bi se vratio 2012. godine.
U Zagrebu je studirao englesku književnost i jezik, a od 1973. do emigracije 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa.
„Najbolja stvar koju čovek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja. Ćutiš i pamtiš.“ - David Albahari
Prvu knjigu, zbirku priča Porodično vreme objavio je 1973. godine, a prvi roman Sudija Dimitrijević 1978. godine.
Za knjigu priča Opis smrti (1982) dobio je Andrićevu nagradu. Knjiga priča Pelerina (1993) nagrađena je nagradama Stanislav Vinaver i Branko Ćopić. Roman Mamac dobio je NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen u Srbiji 1996. godine, kao i nagradu Narodne biblioteke Srbije, Balkaniku i Most-Berlin. Roman Pijavice nagrađen je Nagradom grada Beograda (2006).
“Priča koju ćete pročitati: samo je vaša. Između vašeg pročitavanja i moje namere leže beskrajni ponori nerazumevanja i izolovanosti ljudske jedinke.” - David Albahari
Knjiga priča Svake noći u dugom gradu dobila je Vitalovu nagradu za knjigu godine.
Zajedno sa Dušanom Petričićem objavio je knjigu za decu Ema i jež koji nestaje (2008). Sa Žarkom Radakovićem objavio je Knjigu o muzici (2013) i Knjigu o fotografiji (2021).
U svojim delima bavio se pitanjima krize identiteta, prazninne, stradanja u Drugom svetskom ratu, neminovnosti patnje, zla i surovosti.
„Čovek ima u sebi deset hiljada pari gena; nije u stanju, međutim, da kontroliše nijedan od njih, oni sami donose sve svoje odluke, i premda se može učiniti da čovek nosi gene, geni su ti koji nose čoveka, čovek je samo njihova životna stanica, obličje koje trenutno zauzimaju.“ - David Albahari
Impozantan opus Albaharijevog stvaralaštva obuhvata više desetina romana, zbirki priča i eseja, koje imaju i autobiografske elemente. Veliki doprinos dao je i kroz prevodilački rad.
Preveo je veliki broj knjiga, priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Atvud, Isaka Baševisa Singera i Tomasa Pinčona. Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda, Keril Čerčil i Džejsona Šermana.
“Teško, tragično teško saznanje da zapravo stalno govorimo samo sebi, i da je priča (ona svakodnevna koliko i ona umetnička) tek jedan varljivi omotač, jedna iluzija potrebna da bismo prevazišli sopstvenu kobnu usamljenost i vremensku ograničenost.” - David Albahari
Knjige su mu prevedene na dvadeset i jedan jezik.
Bio je član SANU, srpskog PEN centra i Srpskog književnog društva.