Nekada stidljivi momčić bez mnogo samopouzdanja – koji je kao dečak učen tome da mora da pobeđuje / izvor: sinhro.rs
Nekada stidljivi momčić bez mnogo samopouzdanja – koji je kao dečak učen tome da mora da pobeđuje / izvor: sinhro.rs
Igor Besermenji |

Muškarčina

(kada ćeš se oženiti – verovatno nikada)

U prethodnih nekoliko godina, konačno smo došli do toga da i književnost obrađuje teme srodne mačizmu, toksičnoj muškosti, lažnoj svemoći i takozvanoj nepobitnoj sirovoj snazi muškarca. Vekovima se u Srbiji i na Balkanu (moguće i drugde), negovao mit o tome kako je svaki muškarac zaista muškarac tek kad iscepa deset metara drva – ima, svakako, mnogih drugih uslova na listi “omuškarčiti se”, od kojih su neki i mnogo banalniji. Neki od njih su, nažalost, vekovima značili (a negde to znače i danas) apsolutno podređenu ulogu žene i kompletne okoline u procesu dečakovog izrastanja u muškarca.

“Mislim da bi svaki među nama mogao da napiše zbirku eseja na temu praznih razgovora sa slava, svadbi, krštenja, rođenja i sahrana koji su evoluirali od “gde si, nisam te video od prošle godine”, do “kad ćeš da se ženiš, vreme ti je”, a između njih gomiletina minuta ispunjenih neprijatnom tišinom među gostima silom prilika stavljenih za isti sto.”

Iako sam siguran da je bilo autora koji su o toj temi i mnogo ranije pisali, ja sam je prvi put sreo u knjigama (i podkastu), Luisa Hauza – prvenstveno u knjizi “The Mask of Masculinity”, koja nažalost nije prevedena na naš jezik. U toj knjizi, ali i u još najmanje jednoj, kao i kroz većinu intervjua koje je uradio sa nekim od najvećih imena svetske javne scene, Luis pominje svoje odrastanje. Nekada stidljivi momčić bez mnogo samopouzdanja – koji je kao dečak učen tome da mora da pobeđuje (nekadašnji profesionalni fudbaler) kao i da ne sme da plače – pogotovo ne pred drugim ljudima – danas je jedan od pionira u dekonstrukciji lažne muškosti koja je podvaljena našoj civilizaciji. Luis to čini u digitalnom svetu, njegov sadržaj stvarno bi bio koristan svakom mlađem (i ne samo mlađem) muškarcu sa Balkana, koji je osvestio potrebu da se odbrani od okoline koja ga primorava na lažno odsustvo emocija, suza, patnje i strahova. Teško je, ali svaki korak u toj borbi se računa – za početak, to može biti i odgovor na pitanje deda-strica na babinoj sahrani - kada ćeš se oženiti – verovatno nikada – pred svima, prvi put. Deda-strica kog, razume se, godinama nisi video i ko zna kada ćete se ponovo čuti i kog ne zanima puno šta ti se sve desilo u životu tokom svih godina u kojima niste održavali kontakt, ali je zato njegovo oštro oko primetilo da si babu na onaj svet ispratio sam, bez žene, što je valjda baš problematično kad imaš 30 godina. Mislim da bi svaki među nama mogao da napiše zbirku eseja na temu praznih razgovora sa slava, svadbi, krštenja, rođenja i sahrana koji su evoluirali od “gde si, nisam te video od prošle godine”, do “kad ćeš da se ženiš, vreme ti je”, a između njih gomiletina minuta ispunjenih neprijatnom tišinom među gostima silom prilika stavljenih za isti sto. Pasivna agresija koja bi se mogla seći nožem da smo malo manje lepo vaspitani.

U susedstvu, primetio sam da je knjigu na temu napisao kolega sa N1 televizije iz Bosne i Hercegovine, Nikola Vučić. Bilo bi baš zanimljivo pitati ga na kakve je reakcije naišla među muškim svetom na Balkanu. A ipak, meni se čini da se generacija “Z” u svemu tome bolje snalazi – oni, jednostavno, ne komuniciraju, ne misle da uopšte moraju da pričaju s bilo kim o bilo čemu, niti da bilo kome – pa ni najbližim članovima porodice – bilo šta objasne, što je svakako legitimna startna pozicija, koju mi nešto stariji nismo imali – jer, drugačije vreme, drugačiji modeli vaspitanja i ponašanja. Da li će im zbog toga u životu biti lakše i lepše ne znam, da li će se zdravije “omuškarčiti” videćemo, ali da će izgubiti manje minuta na prazne razgovore i neprijatnu tišinu, u to sam siguran.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili