Na kavi s... Laini Taylor: Oduvijek sam samo željela biti pisac
Krasopis ispisan medom- riječi su to kojima je Laini Taylor u romanu Sanjar Strange opisala nešto što kao da ne pripada ovom svijetu. Godinama nakon čitanja, osobno danas ne pronalazim bolje riječi kojima bih opisao ono što je Taylor donijela na ovaj svijet u romanima Sanjar Strange i Muza košmara, kojima me povela na nezamislivo putovanje. Nisu dva romana iz duologije Sanjar Strange jedini u Tayloričinom spisateljskom arsenalu, trilogija Kći dima i kosti bila je ta koja ju je lansirala u društvo pisaca koji se čitaju i vole diljem svijeta.
Laini Taylor bila je počasna gošća na Liburniconu, hrvatskoj konvenciji ljubitelja fantastike i znanstvene fantastike, koji se održao u Opatiji 12. I 13. kolovoza 2022. godine. Sasvim neočekivano, ukazala se prilika za jedno posebno druženje s Laini, svega nekoliko sati prije njenog odlaska iz Hrvatske. Molim uzeti u obzir da je bila potrebna pristojna doza samokontrole da se razgovor – barem dijelom - zadrži u formi normalnog razgovora i razmjene pitanja i odgovora i obuzda prekomjerno izjavljivanje ljubavi prema spomenutim romanima od strane jednog obožavatelja.
Kada je Laini Taylor prvi put uzela spisateljsko pero u ruke?
Oduvijek sam htjela postati pisac. To je bila konstanta od vrlo ranog djetinjstva, s nekoliko drugih - polovičnih - interesa koji su se pojavili usput, uglavnom zbog utjecaja neke knjige koju sam u to vrijeme čitala. Nijedna od tih zaobilaznica nije bila ozbiljna. Oduvijek sam samo željela biti pisac. U srednjoj školi sam htjela biti spisateljica koja je neobjašnjivo nestala i za koju se vjerovalo se da je mrtva. Za to vrijeme, živjela bih potajno na Tahitiju. Ljudi bi raspravljali o misteriju mog nestanka u kafićima diljem svijeta. Ova fantazija uglavnom nije bila ozbiljna. Oduvijek sam bila veliki sanjar.
Kao dijete, ono što sam nazivala “pisanjem” uglavnom se sastojalo od sanjarenju o izmišljenim zemljama, izradi njihovih zemljovida, označavanja svakog dvorca i šume i vještičje kolibe, stvaranja genealogija kraljeva, popisa bogova i magičnih moći, itd. No, zapravo nikad nisam napisala priče koje bi se u njima odvijale, bila sam opsjednuta izgradnjom svijeta, to je bilo moje sretno mjesto. Prva priča koje se sjećam bila je o raku koji govori. Bila je to potpuna kopija bajke o ribi koja govori uhvaćenoj u mrežu i koja se razgovorom izvuče iz ispunjavanja želja. Imala sam pet ili šest godina.
Teče li kreativni proces pisanja lako ili se do konkretnijeg broja ispisanih redaka ipak malo teže dolazi?
Ujutro sam u najboljem izdanju i radije pišem u tišini, ali morala sam naučiti biti fleksibilnija i prihvatiti što stignem. Moja apsolutno optimalna situacija za pisanje je: sama u hotelskoj sobi nekoliko dana, mnogo sam produktivnija kada imam prostora to napraviti.
Koristim mnoštvo bilježnica u kojima su samo bilješke. Puno ću razmišljati o tome a onda, kada se nakon nekog vremena vratim na njih i proučim ih, vidim kako se ideja promijenila i rasla, i koliko toga nisam upotrijebila dok sam smišljala priču. Hrptovi tih bilježnica su kolažirani. Sve bilježnice su iste veličine i složene na polici.
Sav posao moram odraditi u hodu. Pokušala sam više puta napraviti prvu verziju priče i nju uređivati, ali ne pođe mi za rukom. Puno toga odbacujem, ali svaku rečenicu moram usavršavati u hodu. Moram je zavoljeti prije nego što mogu prijeći na sljedeću. Toliko se toga za mene otkriva na razini rečenice. Toliko toga naučim o likovima iz proze. To je sastavni dio žive priče koja diše. Ima toliko stvari koje jezik može učiniti. Ja pokušavam stvoriti iskustvo, i toliko je toga uključeno u to osim samo pričanja što se događa. Znate, kao korištenje ritma, i metra, i duljine rečenica, pokušavajući na neki način ponovno stvoriti ili preslikati emocionalni sadržaj rečenice riječima. Čak i kako zvuče, znate, korištenje jedne riječi koja znači isto što i druga riječ, ali zvuči bolje.
“U srednjoj školi sam htjela biti spisateljica koja je neobjašnjivo nestala i za koju se vjerovalo se da je mrtva. Za to vrijeme, živjela bih potajno na Tahitiju. Ljudi bi raspravljali o misteriju mog nestanka u kafićima diljem svijeta. Ova fantazija uglavnom nije bila ozbiljna.”
Nikako nisam tip koji odmah, po završetku pisanja jedne knjige, skače na drugu knjigu, kao što to neki moji prijatelji pisci rade. Kada stvarno završim knjigu poprilično sam iscrpljena i želim si odvojiti vrijeme za odmor. No, nakon što sam završila trilogiju Kćer dima i kosti, čak i dok sam odmarala, pitala sam se što želim dalje pisati. Nakon što su mi se određene ideje po glavi vrtjele godinama, zapisala sam tri i podarila im kostur. Dvije sam ponudila izdavaču koji ih je odobrio i dao mi na izbor koju želim prvo napisati. Bio je težak izbor, neću lagati. Nakon što sam se prisilila na odabir, krenula sam u istraživanje i nakon nekog vremena imala ispred sebe hrpetinu bilješki s kojima nisam znala što želim napraviti. Rokovi su se približavali. Potom sam se okrenula drugoj ideji koja je bila u mojoj zoni komfora, fantastika, s mišlju da ću tu puno lakše napisati. Rokovi su zaista sjajni motivatori.
Je li fantastika oduvijek bio prvi izbor za pisanje?
Mislim, fantastika je ono zbog čega sam se zaljubila u knjige kao mladi čitatelj.
Godinama nakon školovanja, u pokušajima pisanja, pokušavala bih pisati stvari koje ste čitali na faksu, i nije mi baš išlo, nije mi bilo zabavno. Išla sam i u umjetničku školu, jer se to činilo kao jako dobar rezervni plan. A onda sam slučajno naletjela na jednu novu knjigu za koju sam vidjela recenziju u San Francisco Chronicleu. Harry Potter. Hvala J.K. Rowling! Postepeno sam počela opet čitati, posebno fantastiku za mlade i sve te stvari koje su se objavljivale od moje srednje škole u 80-ima. Mislim da je ne bih čitala da nije bilo interesa. Otkrila sam još jednom cijeli taj svijet knjiga koje su mi zaista, kad sam ponovno počela pisati, pomogle u otkriću da ima toliko toga za pisati, i stvarno sam se ponovno zaljubila u fantastiku i čitanje fantastike. Prirodno, zabavno i uzbudljivo. Mogu zamisliti i sad pisanje nečega što nije fantastika , ali mislim da bi se neki element nestvarnog i fantastike lako uvukao i u tu priču. Previše je zabavno da bi joj se moglo odoljeti.
U procesu pisanja, imate već definirane likove ili se oni naposljetku ipak razlikuju od prvotnih zamisli?
Maštam o urednom procesu s nacrtom na koji onda samo pišem scenu za scenom dok se sve ne ispuni, ali istina je da nikada ne mogu shvatiti priče svojih likova dok jednostavno ne uđem u priču i natjeram likove na određene postupke, pitajući se što bi pojedini lik napravio u određenoj situaciji. Za svaki lik, za svaku situaciju. Pogled u budućnost lika je ograničen. Obično imam odredište do kojeg pokušavam doći, ali ruta je nepoznata i puna misterija koje otkrivam kako pišem. Već sam nekoliko godina znala, nadala se da će biti posljednja scena trilogije Kći dima i kostiju, ali izazov je bio odvesti likove na emocionalno putovanje koje bi vjerojatno moglo tako završiti. Moralo je djelovati istinito i zasluženo. Za mene je sve u vezi s emocionalnim putovanjem - ili bolje rečeno, isprepletenim emocionalnim putovanjima svih likova i načinom na koji nadopunjavaju jedni druge. U središtu stvari, čini mi se kao da sam uzela sva ova klupka i zapetljala ih, i sad im moram ući u trag i nekako ih rasplesti. Gradim i mijenjam scenu po scenu, tako da nikad ne bih mogao pisati bez nekog reda ili znati što će se dogoditi prije nego što stignem.
“Prva priča koje se sjećam bila je o raku koji govori. Bila je to potpuna kopija bajke o ribi koja govori uhvaćenoj u mrežu i koja se razgovorom izvuče iz ispunjavanja želja. Imala sam pet ili šest godina.”
Rečeno je da ja zapravo nemam “hrabrosti”. Previše sam prestravljena! Pokušavam shvatiti što dalje mogu. Možda je to samo scena koja mi je pri ruci, ali razmišljam o tome na osam milijuna načina i beskrajno razmišljam - što ako ovo? što ako ovo?—prije nego što uopće pokušam išta napisati. Sve je to vrlo napeto! Onda nakon svake scene ili poglavlja, prepisujem ih dok ne uspije, a zatim ponovno počinjem s ciklusom mozganja, piši i prepiši. Povremeno imam dovoljno zamaha da pređem iz jedne scene u drugu. Volim kad se to dogodi.
Iz čega se rodila ideja o trilogiji Kći dima i kosti?
Nije započelo nekom idejom i konceptom, već samo razgovorom dva lika. Pisala sam slobodno, samo iz zabave, a Karou i Brimstone pojavili su se niotkuda, kao da su samo čekali da ih primijetim. Bilo je uzbudljivo! Odmah sam se zaljubila u njih, a za oko mi je upalo par nasumičnih detalja. To su bili: trgovina zubima i Brimstoneov jadac. U jednom trenutku sam se zapitala zašto i priča se samo počela pojavljivati. Ovo je bila priča vođena likovima, i iako je u bilo kojem trenutku bilo ritmova priče na kojima sam radila, nisam imala unaprijed zacrtan zaplet. Ponekad sam i pokušavala, ali je priča odolijevala. Htjela se odvijati “prirodno” i - uspjela je. Tek sada shvaćam koliko je moj proces evoluirao tijekom pisanja ove trilogije.
A sada malo o mom najdražem, romanu Sanjar Strange…
Sanjar Strange… pa, bila je to jedna specifična zamisao. U mojim mislima mnogo godina obitavao je lik kojeg sam nazvala Muza košmara. Živjela je visoko iznad ljudskog grada i slala noćne more ljudima koji tamo žive, to je bilo sve što sam znala. I kad sam razmišljala što bih sljedeće htjela probati napisati, ovaj lik mi je uporno dolazio na pamet. I to zapravo nije bila potpuna ideja u tom trenutku.
Međutim, budući da nisam brz pisac, te ideje koje sam imala godinama sazrijevaju, nekako stoje u redu u mom mozgu. Kao, mogli bi se sastati u redu i izrasti od fragmenata ideja do zapleta. I tako, postojala je djelomična ideja koja se odnosila na polutansku djecu bogova i ljudi koja nisu pripadala niti jednom svijetu, i te su se ideje počele spajati. Poprimili su nejasnu priču, oblik pa je bilo puno toga o čemu nisam znala što će se, što se tiče tema, pojaviti dok sam to pisala, ali tu je počelo.
Nastavak romana Sanjar Strange, koji se zove Muza košmara, je zapravo trebao biti Sanjar Strange. Knjiga je trebala biti o toj muzi, Sarai, barem sam ja to tako zamislila. Konstantno sam prepisivala početak i jednostavno nisam mogla pronaći put do njega. Lazla sam razvijala kao sekundarnog lika. Bio je osiromašeni učenjak koji je živio u kripti i voli bajke. Kad sam napisala rečenicu: “Nos mu je slomila knjiga bajki koja je pala”, Lazlo mi je osvojio srce i cijelo se težište knjige pomaknulo. Shvatila sam da Sarai nije glavni lik. Preko njega sam konačno pronašla put do knjige. Nisam mu mogla odoljeti.
Ne mogu završiti ovaj razgovor bez toga; možemo li pričati o Sanjaru Strangeu a da ne spomenemo Minyu?
Ah, Minya! Minya je rođena iz ideje o šestogodišnjem djetetu koje ima 6 godina zaista dugo vremena. Iz nekog razloga imala sam tu ideju o djetetu koje ne stari. I nisam znala tko je ona i zašto ne stari. Kako se priča razvijala, izgledalo je kao da je to trebalo biti očito od samog početka da je to bila moja metafora za traumu i PTSP, kroz dijete koje je tjelesno i psihološki zamrznuto u vremenu traume koju je pretrpjelo i preživjelo. Dakle, Minya mi je postala stvarno značajan lik. Stvarno, ona je na neki način postala srce priče. I pitanje je, što učiniti kada netko na poziciji moći ima mišljenje koje se ne može promijeniti? To je apsolutno zatvoreno za empatiju, razum, činjenice, druga gledišta? Kada sam počela pisati knjigu, bilo je stvari za koje sam znala da me zanimaju dovoljno da ih istražim, ali nisam imala pojma da će to biti pitanje je li moguće ili ne spasiti traumatizirane ljude – spasiti ih od njihove mržnje. Koliko uopće možete imati ispunjen ili cjelovit život kada vas definira vaša opravdana mržnja i je li to moguće prevladati?
Za sam kraj: što čita Laini Taylor?
Obožavam način na koji piše Frances Hardinge; kombinacija divne proze i predivnih žanrovskih priča, kao što je njen roman Drvo laži. U posljednje vrijeme postoji mnogo autora u žanru čiji rad volim i cijenim: veliki sam obožavatelj Leigh Bardugo i njenog Grishaversea, kao i Sabae Tahir i njenog serijala Žar u pepelu. Veseli me što još uvijek možemo čitati toliko novih i originalnih priča.