Izvor: Clint Bustrillos (Unsplash)
Izvor: Clint Bustrillos (Unsplash)

Simbolika životinja u romanima

Lav je predmet obožavanja još od Starih Egipćana i Grka, a sa kojom se najčešće dovodi u vezu osoba koja je instiktivna, lojalna, hrabra, snažna

Da se ne lažemo, svako od nas se zasigurno, barem jednom u životu, našao u situaciji u kojoj se, zbog nekih svojih fizičkih ili unutrašnjih specifičnosti, poistovetio sa određenom životinjom.

Na primer, prve asocijacije kada neko pomene zmiju, obično budu gmizanje, skrivanje na najneobičnijim mestima ili izlaženje na površinu bez ikakvog upozorenja za onog ko joj se nađe na putu. Kada se navedena svojstva ovog gmizavca protumače u prenesenom značenju, dolazi se do zaključka da zmija predstavlja, s jedne strane metaforu za stvaranje ili kakvu veću promenu, ili, s druge strane, kada je reč o naravi čoveka koji se sa njom poredi, zmija simbolizuje lukavstvo, nestabilnost, opasnost. Nekada, ova životinja može predstavljati čak i simbol same smrti, baš poput zmije iz Egziperijevog „Malog princa”. Potpuno kontrastno, naspram onoga što simbolizuje zmija, nalazi se lav, životinja koja je bila predmet obožavanja još od Starih Egipćana i Grka, a sa kojom se najčešće dovodi u vezu osoba koja je instiktivna, lojalna, hrabra, snažna (ponekad čak i agresivna).

Sve prethodno navedeno, samo su neki od primera simbolike životinja koja je izuzetno zastupljena i u književnosti.

I

“Priče služe da se u njih ubaci sve ono čega se plašimo, tako smo sigurni da se to neće desiti u stvarnom životu”.

Prvi roman kog se setim kada pomislim na metaforu životinja jeste roman belgijske književnice Adelin Dijedone pod nazivom “Stvarni život”, koji je osvojio čak 14 priznanja i nagrada. U pitanju je priča koja u samoj svojoj osnovi ima zverinjak, i isti, u prenesenom značenju predstavlja simbol jedne nefunkcionalne porodice – porodice kakva je nažalost itekako prisutna u današnjem društvu.

Adelin Dijedone je, kako bi priču učinila što brutalnijom, uznemirujućom i realnijom, u taj isti zverinjak, u kom postoje četiri sobe – devojčicina soba, soba njenog brata, soba njenih roditelja i soba sa leševima, ubacila najpre jednog predatora, surovog lovca, a potom i jednu sasvim sićušnu amebu. Sa stanovišta biologije i prostih definicija, predator, odnosno grabljivac jeste životinja koja napada i/ili jede sopstveni plen, dok je ameba organizam čije telo je u neprekidnom menjanju, te se može reći i da ista predstavlja jednu bezobličnu, sporo pokretljivu masu. Upravo takvi su i stanovnici tog zverinjaka – jedan je moćan lovac, vođa “čopora”, hladnokrvan čovek prepun besa i agresije, dok je drugi stanovnik - osoba bez svoje ličnosti, lako prilagodljivog bezbojnog karaktera i straha kao osnovne građe sopstvenog bića.

Međutim, šta se dogodi kada se u taj isti zverinjak useli i jedna hijena koja, grohotom se osmehujući, polako ali sigurno preuzima u celosti karakter jednog do tada apsolutno nevinog stvorenja, nevinog poput pripitomljenog psa? Hijena je grabljivica, inteligentna životinja snažnih zuba i sigurnog koraka, i ono što obično biva prva asocijacija na ovog predatora jeste njen kikot. Sa naučnog stanovišta, smeh, odnosno kikot hijene predstavlja njeno nervozno upozorenje na predstojeću blisku opasnost. Upravo to čini i hijena iz naše priče koja je svoj nervozni osmeh usadila u jednog člana navedenog zverinjaka i koja stalno upozorava na predstojeću opasnost, baš poput bombe koja samo što ne eksplodira u rukama onoga ko je greškom drži. Ali, umesto da popusti, ta ista hijena još čvršće skuplja svoje kandže. I ne pušta.

Kada se sve navedeno pomeša, dobije se zverinjak optočen kandžama uz maleni otkucaj nade. Možda je baš taj otkucaj dovoljan. A možda i nije.

II

“Adara se ne seća kada je prvi put videla ledenog zmaja. Čini joj se kao da je on oduvek bio s njom, kao da ju je izdaleka posmatrao dok se igrala u hladnom snegu, dugo nakon što su druga deca pobegla od hladnoće”.

Bajka “Ledeni zmaj” prvobitno je napisana kao bajka za odrasle, te je kao takva i objavljena prvi put davne 1980. godine, u sklopu antologije pod nazivom “Zmajevi svetlosti”. Kasnije, Džordž R. R. Martin ju je prilagodio deci, iako je moje lično mišljenje da je ista zbog svog skrivenog sveta simbola, metafore i prenesenih značenja, i dalje prevashodno namenjena odraslima.

Hajde da krenemo od samog naslova ove kratke bajke. Naime, zmaj je mitsko biće, koje najčešće bljuje vatru i poseduje brojne magijske i druge moći. Kako je onda moguće da zmaj koji bljuje vatru bude hladan? I kakav je to ledeni zmaj?

U martinovskom stilu, korišćenje kontrasta (antiteze) kao stilske figure kojom se dodatno pojačava suprotnost između toplog i hladnog u konkretnom slučaju, stvorilo je zmaja koji, svojom pojavom dočarava onu tipičnu, gorko-slatku atmosferu koja je zastupljena i u većem delu Martinovog proslavljenog serijala “Svet leda i vatre”.

Zmaj u kulturi i književnosti često predstavlja simbol moći, nezavisnosti, slobode, snage i čvrste, stamene volje. Ali, kada tog istog zmaja koji budno motri na neobičnu devojčicu Adaru iz naše priče, i njegovo vatreno srce prekrije led, dolazi se do brojnih tumačenja i pokušaja analiziranja Martinove namere korišćenja antiteze u ovom kontekstu. Tako, motiv zmaja može se protumačiti kao nesebična ljubav majke prema detetu, a simbolika leda može se pronaći u konstantnoj brizi i zaštitničkoj nastrojenosti roditelja prema svom potomku. I eto kontrasta, odnosno naglašene suprotnosti kroz stalnu unutrašnju borbu i previranja između pružanja zaštite i davanja slobode.

Jer, šta je drugo zmaj nego sloboda?!

Autor teksta: Deana Malek (@Bookvalna)

nothing here, sorry
Svi najčitaniji autori na ekranu tvog telefona, uz 60% popusta ovog leta!
Klikni i kupi!
Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili