Foto: canva
Foto: canva
Piše: Miljan Tanić |

Zašto volim(o) priče o putovanju kroz vreme?

Ideja da život nije pravolinijski niz događaja od rođenja do smrti, te da možemo da menjamo vreme fascinantna je i kao zabava i kao misaoni eksperiment

Otkako znam za sebe, odnosno koliko mi pamćenje doseže u prošlost, bukvalno obožavam priče o putovanju kroz vreme. Od trilogije filmova koje uvek navodim kao omiljeni film uopšte (da, Povratak u budućnost) do omiljenog mi serijala knjiga – Mračna Kula Stivena Kinga, koji sadrži elemente putovanja kroz vreme, do knjige koju sam pominjao i u prošlonedeljnom tekstu – Vremeplovčeva žena autorke Odri Nifeneger.

Baš nakon ponovnog susreta s tom knjigom prošle nedelje dok sam pisao tekst,

počeo sam da razmišljam na temu – zašto ja, ili zašto ljudi uopšte – svi mi dakle – volimo priče o putovanju kroz vreme. Prvo što mi pada na pamet je nostalgija i želja da promenimo ili ponovo proživimo prošlost.

Vremeplovčevu ženu je na srpski preveo pokojni Goran Kapetanović, kompozitor i prevodilac, čovek koji mi je u jednom periodu života bio blizak prijatelj i koji me je podstakao da i sâm probam da komponujem, te sam svoje rane dvadesete proveo pišući dela za horove – nešto čega se danas jedva sećam. No, kada se setim – iako objektivno tvrdim da je trenutni period najbolji period mog života, voleo bih da mogu da se vratim u to vreme, provedem opet sate i sate u diskusijama s Goranom i da samom sebi pomognem u određenim situacijama.

Inače, ukoliko se sećate priče o prevođenju

i zanima vas kako izgleda jedan zaista genijalan prevod, osim ove knjige, od istog prevodioca mogu samo da preporučim Bibliju otrovne masline autorke Barbare Kingsolver.

Back To The Future (1985) Theatrical Trailer - Michael J. Fox Movie HD

No, vratimo se temi.

Čini mi se da postoje dve vrste priča o putovanju kroz vreme. Nazovimo ih optimističnefatalističke. Optimistične bi bile one poput Povratka u budućnost, u kojima je sve otvoreno i sve može da se menja, izazivajući promene u budućnosti ili granajući vreme na više paralelnih linija. Fatalističke su one poput Vremeplovčeve žene – ne možemo ništa da menjamo i sve je unapred predodređeno činjenicom da ako putujemo iz sadašnjosti u prošlost, naša prošlost postaje naša budućnost, ali će se svakako sve desiti kako se već desilo, jer se – kao što rekosmo – već desilo i jeste de facto naša prošlost (iako nam je trenutno to budućnost, ako ste uspeli da ispratite). Kako god pokušamo da promenimo tok istorije, ona se kao neki snažni vodotok uvek vrati na ono kako se već desilo i mora da se desi.

Postoje i one priče koje su negde između, a to su one koje su u suštini fatalističke – što se desilo, desilo se, i nebitno koliko putujemo nazad u prošlost, desiće se, ali u kojima se ispostavi da je same te događaje zapravo izazvalo naše putovanje kroz vreme i naš pokušaj da ih izmenimo. U prevodu, paradoks – naša sadašnjost je posledica našeg budućeg putovanja nazad kroz vreme – najjednostavnije rečeno.

Ono što je zajedničko doživljaju svih tih priča – barem kod mene – jeste da se i kod najfatalističkije postavke i dalje nadam da su promene moguće i da junaci mogu da proizvedu neku bolju sadašnjost.

Scena iz filma Vremeplovčeva žena / foto: HBO
Scena iz filma Vremeplovčeva žena / foto: HBO

Tako bih zaključio da je jedan od osnovnih pokretača i magneta priča o putovanju kroz vreme zapravo nada. Nešto što nas sve hrani, od pamtiveka. Hteli to da priznamo ili ne.

Jedan od ostalih faktora je naš strah od budućnosti, smrti, kraja bez smisla (ili kraja a da za života nismo shvatili čemu sve ovo), nepostojanja i nemoći pred protokom vremena.

“Ideja da život nije pravolinijski niz događaja od rođenja do smrti čijem toku smo prepušteni bez milosti, te da možemo ne samo da vladamo vremenom koje nam je dato, nego možemo i da ga menjamo, svakako da je fascinantna i kao zabava, a i kao misaoni eksperiment.”

Tako u Vremeplovčevoj ženi, iako hronološki završetak priče vidimo negde na sredini knjige već, iako vrlo kratko (ali nam je jasno da je to taj trenutak), i znamo da Henri i Kler ne mogu da promene ništa, jer on putuje kroz nasumične tačke u vremenu i sve se to već desilo, do samog kraja gajimo nadu da će oni ovladati vremenom koje im upravlja životima, a sve to barem podsvesno preslikavajući na sopstveni život.

Ideja da život nije pravolinijski niz događaja od rođenja do smrti čijem toku smo prepušteni bez milosti, te da možemo ne samo da vladamo vremenom koje nam je dato, nego možemo i da ga menjamo, svakako da je fascinantna i kao zabava, a i kao misaoni eksperiment. Čovek će uvek voleti da barem mašta da je pobedio fatalizam protoka vremena i neminovnog dolaska kraja barem jednostavnim pitanjem poput – a šta bi bilo kad bi bilo?

###

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili