foto: Pixabay
foto: Pixabay
Ksenija Prodanović |

Kratka istorija zabranjivanih knjiga

Knjige su znanje. Oni su osemenjivači našeg uma i šire ideje kroz vreme i prostor

Prema legendi o Sibilinim knjigama, u jednom drevnom gradu živela je proročica koja je stanovnicima ponudila na prodaju 12 knjiga koje su sadržale sve znanje i mudrost sveta i to za popriličnu cenu. Odbili su je, smatrajući da je njena ponuda nečuvena, zbog čega je proročica spalila polovinu knjiga na licu mesta.

Potom im je ponudila šest knjiga za duplo veću cenu ali su je oni opet odbili, ovoga puta manje ubeđeni u to da rade pravu stvar. Sibila je, stoga, spalila još tri knjige i preostale tri ponudila za još višu cenu. Nevoljno, jer su vremena bila teška a nevolja je bilo mnogo, građani su je opet odbili.

“U savremenom svetu, često zaboravljamo koliko čudo su knjige koje nam omogućavaju komunikaciju među ljudima koji žive na drugom kraju sveta ili u drugom vremenu.”

Na kraju je ostala samo jedna knjiga i ljudi su platili punu i neverovatnu cenu koju je žena tražila za jednu dvanaestinu celokupnog znanja i mudrosti na svetu.

Poenta priče – knjige su znanje. Oni su osemenjivači našeg uma i šire ideje kroz vreme i prostor. U savremenom svetu, često zaboravljamo koliko čudo su knjige koje nam omogućavaju komunikaciju među ljudima koji žive na drugom kraju sveta ili u drugom vremenu.

Knjige su, prema rečima velikog Stivena Kinga, „_jedinstvena prenosiva magija_“, a moć i magija reči u knjigama je ponekad bila toliko velika da su s vremena na vreme neke reči bile brisane/precrtavane poput psovki ili čak i previše moćne da se zapišu – na primer ime Božje u nekim verskim tekstovima.

Knjige / Autor Rodion Altynbaev izvor: canva
Knjige / Autor Rodion Altynbaev izvor: canva

Knjige nose u sebi znanje a znanje je moć zbog čega se vlade i velike vođe svih fela, koje žele monopol nad znanjem i zemlju punu neobrazovanih ljudi koji žive u mraku i koje je lako kontrolisati, ponekad osećaju ugroženim. A najlakši način da oduzmete moć i magiju knjigama je da ih zabranite.

U vremenima previranja, teškoća, nedaća i muka, sve češće se javljaju „čistunci“ koji naprosto vole da zabranjuju knjige pod izgovorom da vređaju neka politički korektna osećanja.

“Zabrana knjiga u Sovjetskom Savezu dovela je do institucije „samizdata“, zahvaljujući kom sada možemo da čitamo Osipa Mandelstama, na primer.”

Zabranjivanje knjiga, nažalost, ima dugu istoriju i na neki način, čovek mora da se divi energiji i odlučnosti raznih roditeljskih komiteta, verskih grupa, političkih figura, TV evangelista koji, uprkos tome što su knjige sada dostupnije nego pre, ne odustaju od uklanjanja „nepodobnih“ knjiga iz biblioteka, knjižara, škola…

Na primer, u jednom trenutku Katolička crkva je obeshrabrivala ljude da poseduju svoj primerak Biblije i dozvoljavala je posedovanje samo Svetog pisma na latinskom koje su retki mogli da čitaju. Na ovaj način su osigurali da ne pogrešno ne interpretira Božja reč, odnosno da se ne dovede u pitanje autoritet crkvenih lidera.

U Britaniji u 19. veku, knjige su bile skupa roba, a naročito vrhunska književnost, ona napisana da izdrži test vremena i samim tim najopasnija. Tek sa pojavom jeftinih izdanja 1930ih, knjige su postale šire dostupne, a samim tim je i zabranjivanje knjiga dobilo novi život sa cenzorima koji su na sve načine pokušavali da drže korak sa sve većim brojem naslova koji su čitaocima nudili nove i „nepodobne“ ideje. Bukvalno, paralelno sa potražnjom za knjigama, rasla je i potreba da se „zaštite“ čitaoci.

Kvarenje mladih umova

Kineske vlasti i dan danas, na primer, izbacuju iz školske literature knjige koje nisu u skladu sa „socijalističkim vrednostima“ i koje imaju „devijantne“ poglede na svet i vrednosti poput, na primer „_Životinjske farme_“ ili „_1984_“.

U Rusiji, zemlji velikih, svetski poznatih i priznatih pisaca, vlada je, na primer u sovjetsko doba, pokušavala da kontroliše čitalački ukus svojih podanika. Boris Pasternak je 1958. dobio Nobelovu nagradu za književnost za roman „_Doktor Živago_“ koji je, tužno ali istinito, bio objavljen u Italiji, ali ne i u Pasternakovoj rodnoj zemlji.

Njegova nagrada je toliko razbesnela sovjetsko rukovodstvo da je bio prinuđen da vrati „Nobela“. Sovjetske vlasti su prezirale knjigu kako zbog toga što nije slavila revoluciju a imala je verske tonove i slavila je vrednost pojedinca. CIA je videla „veliku propagandnu vrednost“ romana pa je organizovala njegovo štampanje u Rusiji.

Zabrana knjiga u Sovjetskom Savezu dovela je do institucije „samizdata“, zahvaljujući kom sada možemo da čitamo Osipa Mandelstama, na primer.

Disident Vladimir Bukovski samizdat je sumirao ovako: Sam pišem, sam uređujem, samog sebe cenzurišem, sam ga objavljujem, distribuiram i sam provodim vreme u zatvoru.

Ni Zapad nije imun na zabrane. A argumenti su isti svuda: da se od poganih ideja zaštiti običan narod koji je, izgleda, toliko malouman da ne može da donese svoj sud o nekom delu.

U Britaniji su knjige mahom zabranjivane zbog seksa, odnosno kršenja zakona o pristojnosti. Tako je „_Uliks_“ Džejmsa Džojsa završio na udaru cenzora i bio je zabranjen u Britaniji od 1922. do 1936. kada je dozvoljeno štampanje knjige i to samo zato što je cenzor pročitao 42 od 732 stranice knjige i odustao, preskočivši masturbaciju, psovanje, seks i odlazak u toalet o čemu sve je Džojs pisao.

Džejms Džojs / izvor: vijesti.me
Džejms Džojs / izvor: vijesti.me

D.H. Lorens je bio poseban slučaj zbog scena seksa koje je Lorens smatrao duhovnim pitanjem. Njegove knjige su bile spaljivane, presretane u pošti i zaplenjivane.

Kada je izdavač Pingvin objavio „_Ljubavnika lejdi Četerli_“ 1962. našao se pred sudom. Desetine pisaca i akademika je svedočilo o literarnom kvalitetu romana ali ono što je ostalo zapamćeno sa ovog suđenja je da je sudija pokazao uvredljiv, snishodljivi sram prema čitaocima upozorio porotu na književne eksperte rekavši im: „_Da li će tako devojka koja radi u fabrici čitati ovu knjigu?_“

Ideje koje opstaju

Sjedinjene Države su, bukvalno, spomenik moći knjige koju sa svih strana „napadaju“ tehnologija, televizija, video igrice, društvene mreže i cenzori. Škole su naročito istaknuto bojno polje gde se za čistotu dečjeg uma bore sa jedne strane zatucani roditelji i politički korektni aktivisti i školski saveti a sa druge strane nastavnici i zdravorazumski svet.

Uz, naravno, antiameričko, antihrišćansko i antisemitsko štivo (mada je interesantno da je optužba za antisemitizam u jednom trenutku podignuta protiv velikog romana jevrejskog pisca Bernarda Malamuda „_The Fixer_“), seks je ozbiljan problem za konzervativnu Ameriku.

“Knjigama sa LGBT sadržajem nema mesta u školskim bibliotekama valjda da ne bi gurnule decu u seksualnu ili rodnu krizu identiteta?”

Dok je ranije seks značio „opsceni sadržaj“, sada se svodi na zabranu knjiga vezanih za seksualni i rodni identitet. Drugim rečima, knjigama sa LGBT sadržajem nema mesta u školskim bibliotekama valjda da ne bi gurnule decu u seksualnu ili rodnu krizu identiteta? Roman Toni Morison „_Najplavlje oko_“ gotovo redovno je na listi zabranjenih knjiga zbog opisa seksualnog zlostavljanja deteta.

Naravno da i cenzura u SAD ima dugu istoriju. Od „_Čiča Tomine kolibe_“ do Selindžerovog „_Lovca u žitu_“. I ovde, kao i svuda, važi pravilo – što se više priča o knjizi to je ona više na meti cenzora. Selindžerov roman ima gotovo kultni status ali je zbog psovki i vulgarnog jezika (koji danas deluje smešno) redovno bio izbacivan iz školskih biblioteka.

Osim što je idiotska, zabrana knjiga uspeva u naizgled nemogućem. Pod jedan krov spaja nespojive naslove – od popularne fikcije i klasika (Sidni Šeldon, Kurt Vonegut, Harper Li, Kejt Šopen) preko ljubitelja „okultnog“ (serijal Hari Poter) do ateističkih dela i  intrigira čitaoce jer je, kao što već znamo, zabranjeno voće najslađe.

Da se vratim na početak priče, knjige mogu da gore, njihovo znanje može da nestane i ništa ne traje večno, osim borbe da naše ideje ostanu žive. A doklegod ima čitalaca i pisaca, te ideje će opstati. Zato, čitajte knjige!

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili