Pre svega, želim da vas upoznam s Drogom. Nakon završene vojne škole, raspoređen je u tvrđavu Bastijani koja se nalazi na samoj granici sa pustinjom gde su nekada navodno živeli Tatari, te je po njima i dobila ime.
Od početka vidimo da mu to ne prija; put od grada u kome živi do tvrđave je predug, niko nije baš zadovoljan tvrđavom, ali su svi već dugo u njoj i Drogo se teši kako će ubrzo moći da se vrati svojoj kući.
Svi poručnici u tvrđavi rade svoj posao. Oni imaju utvrđenu rutinu, ali svako želi da ode što pre i bude prekomandovan u neko drugo mesto. U okolini tvrđave godinama nije bilo nikoga osim njih koji čuvaju stražu. Ipak, svi se nadaju nekom događaju koji će da im unese malo raznolikosti u život. Žele bitku i iščekuju je, potrebna im je kao hrana ili voda.
Njihov posao jeste da čuvaju granicu od napada, ali kako se niko ne seća kada se poslednji put desio neki incident, oni žude za njim. Njihova svrha postojanja na toj granici nije ispunjena. A nemaju ni pravo na privatan život i porodicu koja će živeti sa njima.
Zato im se incidenti priviđaju, izazivaju ih sami. Drogu deluje da je mlad i da je pred njim ceo život. Mada mu nije najprijatnije da boravi tu, ali nakon što prvi put napusti tvrđavu – biće mu gotovo neprijatno da boravi u normalnom, običnom svetu. Tvrđava je njegova zona komfora, odnosno, mesto na koje je navikao. Svestan je da treba da nastavi sa životom, stvori porodicu i teži tome da se vrati u grad, ali je nekako lakše živeti u unapred utvrđenim okolnostima koje podrazumeva boravak na granici sa pustinjom.
Vreme prolazi, dolaze novi ljudi da služe, a Drogo stari. I tako mu život prođe u iščekivanju.
Poput Kafkinog „Procesa“, ili „Čekajući Godoa“, ova knjiga sigurno će vam se dopasti ukoliko volite navedena dela. Rekla bih da može rame uz rame da im parira.
Dino Bucati, autor ove knjige, poznat je i po zbirki priča „Prodavnica tajni“, međutim, najpoznatije delo mu je upravo ovo. Izdato 1939. godine, čita se izuzetno lako i razumljivije je od navedenih dela, te mislim da je i pogodniji izbor za lektiru od njih. Knjiga u izdanju Lagune (koja postoji na bookmate servisu) sadrži i dodatak u vidu analize dela koja je izuzetno lepo odrađena i interesantna. Takođe, kratka je, pa ćete brzo prelaziti sa strane na stranu, iako je radnja neretko statična i monotona.
Horhe Luis Borhes stavio je „Tatarsku pustinju“ na listu knjiga koje bi obavezeno trebalo pročitati.
Zato bih vam rekla da ne odlažete ništa. Ukoliko čitate ovo, želim vam da odmah krenete da radite na nečemu što želite. Da prebrodite strah, da se suočite sa promenom jer iako teška, donosi nam napredak koji nije moguć bez nje i bez suočavanja sa samim sobom.
U nastavku možete da pročitate neke citate koje sam izdvojila:
“Drogo je primetio kako ljudi, ma koliko se voleli, ostaju uvek daleki; da ako neko pati, bol je u potpunosti njegov, niko ne može da preuzme na sebe ni najmanji deo; da ako neko pati, drugi se zbog toga ne oseća loše, čak i kad je ljubav velika, te otuda usamljenost u životu.”
“Zapravo je majka insistirala na tom razgovoru; govorila je, ako se ne nametneš, svi će te zaboraviti.”
Autor teksta: Milica Stojiljković (@bymilicas)