Svetski dan knjige proslavlja se 23. aprila / izvor: wlgt.co.uk
Svetski dan knjige proslavlja se 23. aprila / izvor: wlgt.co.uk
Ksenija Prodanović |

Svet danas slavi njeno veličanstvo - Knjigu

Unesko je 1995. godine izabrao 23. april - godišnjicu smrti Vilijama Šekspira i Migela de Servantesa za dan kada proslavljamo privilegiju što znamo da čitamo

Čitanje je sjajan oblik zabave i zahteva da koristite svoju maštu umesto da jednostavno buljite u ekran. Takođe postoji nešto tako terapeutsko u stvarnom osećaju knjige, sa njenim mirisom štampanih stranica i sjajnih korica. Knjige su vredan aspekt društva, ali to nije uvek bio slučaj.

Kada su se rečnik i pisanje razvili pre hiljadama godina, korišćene su glinene ploče. Vremenom su glinene pločice evoluirale u pergament i papirus. Prve knjige (po obliku) pojavile su se u Kini u 3. veku – u pitanju su bile knjige debelih stranica, napravljenih od bambusa, koje su bile spojene zajedno.

Sredinom 15. veka revolucionarni izum štamparske prese učinio je knjigama ono što jesu danas i lako dostupnim za svakoga. Zahvaljujući ovom genijalnom izumu, možemo da uživamo u prozi i poeziji bezbrojnih autora i pesnika — od Šekspira i Tolstoja do Džordža R. R. Martina i Stivena Kinga.

Svetski dan knjige ustanovila je Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) 23. aprila 1995. Ovaj datum je izabran jer je godišnjica smrti Vilijama Šekspira i istaknutog španskog hroničara Inke Garsilasa de la Vege.

Pre toga, e bilo je nekoliko ideja kada bi trebalo da se obeležava Svetski dan knjige. Prvobitno je pisac iz Valensije, Visente Klavel Andres predložio da bi taj dan trebalo da bude izabran u čast velikog Migela de Servantesa. To je značilo ili na njegov rođendan, 7. oktobra, ili na dan njegove smrti, 23. aprila. Zato što se dan njegove smrti poklopio sa datumom kada su umrli Vilijam Šekspir i Inka Garsilaso de la Vega, ovaj datum je izabran.

Mala zanimljivost - postoji još nekoliko poznatih autora koji su takođe umrli 23. aprila, poput Vilijama Vordsvorta i Dejvida Halberstama.

Čitanje je radost i bekstvo od stvarnosti i prozor u druge svetove i, da je ovo savršen svet, svaki dan bi bio Dan knjige jer je naučno dokazano da čitanje smanjuje nivo stresa za 68 posto. Pošto nije, možda je najbolje prepustiti nekom učenijem i kredibilnijem od mene da objasni zašto je čitanje važno i zašto treba naučiti decu da čitaju i slave ovaj dan.

“Biblioteke su sloboda. Sloboda da se čita, sloboda ideja, sloboda komunikacije. One su za obrazovanje (koje se ne završava kada napustimo Univerzitet), zabavu, bezbedna mesta i pristup informacijama.”

Za Svetski dan knjige, ovo su odlomci predavanja koje je Nil Gejmen držao o čitanju i koje je pre nekoliko godina objavljeno u Gardijanu.

Bio sam u Njujorku i slušao razgovor o izgradnji privatnih zatvora – industrija koja je u razvoju u Americi. Zatvori moraju da planiraju proširenje u budućnosti – koliki su im kapaciteti potrebni, toliko će imati zatvorenika za 15 godina? Zaključili su da to mogu da predvide veoma lako, koristeći jednostavan algoritam baziran na tome koji procenat dece uzrasta 10 -11 godina nije znao da čita. I samim tim nije mogao da čita iz zadovoljstva.

Nil Gejmen / foto: pinterest
Nil Gejmen / foto: pinterest

Ne radi se o tačnom broju: ne možemo reći da u pismenom društvu nema kriminala. Ali postoji korelacija. Mislim da te korelacije dolaze od nečega veoma jednostavnog – pismeni ljudi čitaju fikciju.

Fikcija ima dve upotrebe. Prvo, to je početna stanica ka čitanju. Nagon da se otkrije šta dolazi sledeće, želja da se okrene strana, potreba da se nastavi, iako je teško zato što je neko u nevolji a vi morate znati šta će se dogoditi na kraju… To je veoma stvaran nagon. On vas tera da naučite nove reči, da mislite nove misli, da nastavite. Da otkrijete da čitanje po sebi donosi zadovoljstvo. Jednom kada ste to naučili, na putu ste da čitate sve.

A čitanje je ključ. Pre nekoliko godina pojavile su se slutnje da živimo u svetu koji je prevazišao čitanje, svetu u kome sposobnost da nalazimo smisao u pisanoj reči postaje suvišna. Sumnja je otklonjena, reči su važnije nego ikada: putujemo svetom preko reči pošto se svet preneo na internet, imamo potrebu da pratimo, delimo i shvatimo ono što čitamo. Ljudi koji ne mogu da razumeju jedni druge ne mogu da razmenjuju ideje, ne mogu da komuniciraju.

Najjednostavniji način da budemo sigurni da obrazujemo pismenu decu je da ih naučimo da čitaju ali i da je čitanje aktivnost koja donosi zadovoljstvo. A to znači, najprostije, nalaženje knjiga u kojima uživaju, omogućavanje pristupa tim knjigama, i prostor da iste čitaju.

Mislim da ne postoji loša knjiga za decu. Među odraslima je moderno da s vremena na vreme, grupu knjiga, žanr ili autora proglase lošim. Inid Blajton je proglašena lošom spisateljicom, R. L. Stajn takođe, kao i mnogi drugi. Stripovi su ocrnjeni kao negovatelji nepismenosti. To je besmislica i snobizam. Ne postoji loš autor koga dete voli i želi da istražuje, zato što je svako dete drugačije. Mogu pronaći priče za kojima imaju potrebu, mogu sebe da unesu u te priče. Banalna, istrošena ideja nije banalna i istrošena njima. Ovo je prvi put da se dete sa njom susreće. Nemojte obeshrabrivati decu od čitanja zato što imate osećaj da čitate pogrešnu stvar. Fikcija koju ne volite je put ka drugim knjigama koje biste možda voleli. I nemaju svi isti ukus kao i vi. Odrasli iako imaju dobru nameru, mogu uništiti detetovu želju za čitanjem: zaustaviti ih u čitanju onog što vole, ili im dati vredne ali dosadne knjige koje oni vole; to su današnji ekvivalenti viktorijanske literature za “usavršavanje”. Završićemo sa generacijom ubeđenom da čitanje nije kul ili još gore, da ne donosi zadovoljstvo.

Potrebno je da se naša deca popnu na čitalačku lestvicu: bilo šta u čemu uživaju da čitaju će ih pokrenuti, mic po mic, do pismenosti. (Takođe, nemojte učiniti ono što je moja malenkost uradila kada se mojoj ćerci dopadao RL Stajn, što je bilo da sam otišao i uzeo primerak romana Keri Stivena Kinga i rekao ako su ti se svideo Stajn, ovo ćeš obožavati! Holi je čitala isključivo sigurne priče o naseljenicima na prerijama do kraja svog tinejdž doba i i dalje zuri u mene kada se pomene ime Stivena Kinga).

Druga stvar je da fikcija gradi saosećanje. Kada gledate televiziju ili odgledate film, gledate stvari koje se događaju drugim ljudima. Proza je nešto što gradite od 30 slova i znakova interpukcije, i vi, sami, koristeći maštu stvarate svet i ljude i gledate kroz njihove oči. Osećate stvari, posećujete mesta i svetove koje inače ne biste znali. Učite da je svako drugi takođe “ja“. Postajete neko drugi, a kada se vratite u svoj svet, bićete malo promenjeni.

“Nezadovoljstvo je dobra stvar: nezadovoljni ljudi mogu da izmene i poprave svoje svetove, učine ih boljim, drugačijim.”

Empatija je alatka za izgradnju ljudi u skupine, alatka koja nam dozvoljava da delamo poput više nego sobom opsednutih pojedinaca. Kako čitate, takođe saznajete nešto od životnog značaja za stvaranje svog puta u svet. A to je ovo: Svet ne mora da bude ovakav. Stvari mogu da budu drugačije.

Fikcija može da nam pokaže drugačiji svet. Može da nas odvede tamo gde nikada nismo bili. Jednom kada ste posetili druge svetove, npr. one koji jedu rajsko voće ne možete biti zadovoljni svetom u kome ste odrasli. Nezadovoljstvo je dobra stvar: nezadovoljni ljudi mogu da izmene i poprave svoje svetove, učine ih boljim, drugačijim.

Voleo bih da kažem i nešto o “bekstvu od stvarnosti“. Čujem da se ovim izrazom razbacuje i to u negativnom kontekstu. Kao da je ovakva “eskapistička” fikcija jeftini opijat koji koriste zbunjeni, obmanuti i kako je jedina fikcija koja je vredna ona u kojoj se ogleda najgori svet u kome se čitalac pronalazi.

Kada biste bili zarobljeni u nekoj nemogućoj situaciji, na neprijatnom mestu, sa ljudima koji vam žele zlo, i neko vam ponudi privremeni beg, zašto ga ne biste prihvatili? A eskapistička proza je upravo to: fikcija koja otvara vrata, pokazuje sunčanu svetlost spolja, daje vam mesto na koje možete da odete gde imate kontrolu, gde ste sa ljudima sa kojima želite da budete (a knjige su stvarna mesta, da ne bude zabune); i još važnije, tokom vašeg bega, knjige takođe mogu da vam pruže znanje o svetu i vašoj nevolji, da vam daju oružje, oklop: prave stvari koje možete da uzmete sa sobom nazad u svoj zatvor. Veštine i znanja i alatke koje možete da iskoristite da odista pobegnete.

“Pismenost je važnija nego što je ikada bila, u ovom svetu poruka i mejlova, svetu pisane informacije. Treba da čitamo i pišemo, trebaju nam globalni građani koji mogu da čitaju udobno, da razumeju šta čitaju, da pojme nijansu i učine da budu shvaćeni.”

Kao što nas je Dž. R. R. Tolkin podsetio, jedini ljudi koji su ljuti protivnici bega jesu tamničari.

Biblioteke su sloboda. Sloboda da se čita, sloboda ideja, sloboda komunikacije. One su za obrazovanje (koje se ne završava kada napustimo Univerzitet), zabavu, bezbedna mesta i pristup informacijama.

Biblioteke su sloboda / foto: canva
Biblioteke su sloboda / foto: canva

Knjige su način komunikacije sa preminulima. One su način na koji učimo od onih koji nisu više sa nama, način na koji se čovečanstvo izgradilo, napredovalo, postepeno saznajući umesto ponavljanja jedne iste stvari ponovo. Postoje priče koje su starije od većine zemalja, priče koje su nadživele kulture i zgrade u kojima su prvi put ispričane.

Pismenost je važnija nego što je ikada bila, u ovom svetu poruka i mejlova, svetu pisane informacije. Treba da čitamo i pišemo, trebaju nam globalni građani koji mogu da čitaju udobno, da razumeju šta čitaju, da pojme nijansu i učine da budu shvaćeni.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili