Foto: writerswrite.co.za/
Foto: writerswrite.co.za/
Makijaveli |

Svetski dan knjige posvećen Servantesu i Šekspiru

Po čemu je Don Kihot, Servantesov junak sličan tužnom Šekspirovom Hamletu, čija je bolest bila način borbe protiv moralne nakaznosti

Svake godine, 23. aprila, povodom Svetskog dana knjige, sećamo se besmrtnih književnih dela Vilijama Šeksira i Migela de Servantesa, praznikom koji je Unesko ustanovio na Generalnoj konferenciji još 1995. godine. Tada se obeležava Šekspirov rođendan i dan smrti, kao i dan Servantesove smrti, a oba pisca preminula su iste 1616. godine. Međutim, Španci slave svog najvećeg autora još od 1923. godine, ujedno sa viševekovnim praznovanjem Svetog Đorđa u Kataloniji, sveca viteza na konju, koji probada paklenu aždaju. Na taj dan muškarci žene daruju ružama, a one im uzvraćaju poklonjenim knjigama.

Kakvo je doba iznedrilo neke od najvećih mislilaca čovečanstva, pa i Šekspira i Servantesa? Ako sadašnji trenutak izgleda bezizlazno, valjalo bi se podsetiti prošlosti, kada su se ljudi tek borili za civilizovana društva, kada su kultura i umetnost stasavale u otporu prema zadatim strukturama, zabranama i moralitetima.

Šesnaesti vek jedno je od najburnijih razdoblja ljudske istorije, revolucionarno vreme, kada je čovek srednjeg veka, čiji je život bio deocentričan, mesto ustupio naučniku, misliocu, onom koji postavlja pitanja, povlači se u svoju individualnost i priziva slobodu relativizma i sumnji. On nije više bio centar sveta, postojali su i drugi svetovi, Zemlja je kružila oko svoje ose i Sunca, po Kopernikovom pronalasku. Protestantizam je čoveka direktno sučeljavao sa Bogom, bez mnogih crkvenih obreda. Sa druge strane, većina je bila okrenuta starom jednoumlju… Crkve su se protivile Kopernikovom heliocentričnom sistemu, ali, ipak, stari feudalni poredak bio je uzdrman, siromašna većina počela je da se organizuje, pobune su izbijale širom Evrope, a plemstvo je pokušavalo da ograniči moć kraljeva. Renesansa u mišljenju nije mogla da spreči svakodnevno nasilje, spaljivanje veštica, a kuga je diktirala strah.

Ipak, u ovom razdoblju stvoreni su temelji moderne Evrope, i velika književna dela, koja su tematizovala univerzalna ljudska iskustva potrage za istinom i pravdom, osećanja bola, patnje, ljubavi i stradanja, ali i strasti oličenih u volji za vladanjem, moći i osvetom.

Migel de Servantes (1547-1616) napisao je „Don Kihota“, najveće delo španskog jezika, parodirajući viteške romane, izmišljene svetove i iluzije koje oni potpiruju. Servantesov smeh je revolucionaran, okrepljujući i tako prirođen ljudskoj prirodi. To je smeh mislioca, jer onaj koji misli- smeje se, onaj koji plače- oseća. Mozak Don Kihota „sasušio se“ od preteranog čitanja viteških romana, on nije sasvim svestan realnosti, ali je zato tu njegov verni štitonoša i prijatelj Sančo Pansa, koji predstavlja onu narodsku snagu i mudrost, „so zemlje“. Taj princip jača u tom trenutku u Evropi, dok je viteški koncept na izdisaju. Da li bi lutanja ova dva heroja bila opravdana da nije bilo izazova koje je u svojoj mašti video Don Kihot i jurišao na vetrenjače kao na džinove? Njegova vernost plemenitoj dami Dulsineji, koju je on takvom učinio, odanost je jednom idealu, u razdrobljenoj realnosti 16. veka, prepunoj ljudskog stradanja. S uma sišavši vitez tužnog lika ne nailazi na osudu, ljudi na koje nailazi ne suprostavljaju se njegovoj ludosti, ma koliko da je smešna, ona ima i neki dublji smisao. Sumanutost pojedinca može da bude za njega lekovita, kada se suočava sa zlom u svom dobu.

Foto: science photo/bbc.com
Foto: science photo/bbc.com

I  Servantesove „Uzorne priče“ sadrže kritiku dotadašnjih vrednosti španskog i hrišćanskog sveta, satirom koja prikazuje plemiće kao članove razbojničke bande, a moćnicima i bogatašima suprotstavlja ljude sa margine društva- kockare, skitnice i probisvete.

„Srećno vreme i vekovi bili su oni koje su stari nazvali zlatnima, a to ne zato što se zlato, koje u ovom našem železnom veku toliko cene, u ono blaženo vreme dobijalo bez svake muke, nego što oni koji su tada živeli nisu znali za ove dve reči: moje i tvoje“, citat je iz „Don Kihota“.

Po „silasku s uma“ ovaj Servantesov junak sličan je tužnom Šekspirovom Hamletu, čija je bolest način borbe protiv moralne nakaznosti kojom je okružen. Još je Puškin istakao da junaci Vilijama Šekspira (1564-1616) nisu ličnosti jedne strasti ili poroka, kao kod Molijera, već su poput živih bića, koja pod različitim okolnostima ispoljavaju svoju složenu prirodu, menjaju se i evoluiraju. Beskrajna raznolikost odlikuje Šekspirove likove. Tu je njegov propali i veseli vitez Falstaf, u krvi ogrezli Magbet sa svojom ledi Magbet i Ričard III, nežne i tragične Dezdemona, Ofelija i Julija, slomljeni i poludeli kralj Lir, Jago izdajnik, ostrašćeni Otelo, pohlepni Šajlok… I Šekspirovi junaci imaju snažne vizije svoje stvarnosti, koje ih u tragedijama vode u ludilo i smrt. U tom spoju uzvišenosti i niskosti ljudske prirode, zbog kojih se čine stvarnima, junaci najvećeg dramskog pisca svih vremena ostali su večni.

A po ideji iz Šekpirovog „Henrija IV“ – „Misao je rob života; život budala vremena, a vreme što meri svet, ima svoj kraj“.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili