Za svakog knjigoljupca je jedan od najvećih doživljaja i uzbuđenja sresti i upoznati autora omiljenih knjiga. Za mene je pogotovo bilo uzbudljivo upoznati francusku suvremenu književnicu Camille Laurens jer sam veliki frankofil i frankofon i ”luda” za svim što je francusko. Kad mi je u ožujku Milena Zukić iz izdavačke kuće “Vaganar” javila da će Camille gostovati u Beogradu i da ću biti pozvana na prijem i dodjelu nagrade Goncourt studenata Srbije za 2023. godinu te dodjelu ordena Viteza književnosti i umjetnosti u Francuskoj ambasadi u Beogradu, bila sam van sebe od sreće. Rezervirala sam boravak i veselila se susretu s raskošnim književnim glasom iz Francuske.
Stil koji je itekako vidljiv
Kad sam je prvi puta ugledala u auli Francuske ambasade ostavila je instant dojam elegantne, jednostavne i skromne dame. Stil je to koji je itekako vidljiv. Bila sam impresionirana na prvu. Od njezinih knjiga prvo sam pročitala roman “Filip” (izdavač Vaganar) koji je prekretnica u njezinom romanesknom stvaralaštvu. Napisala ga je nakon što je doživjela tragično osobno iskustvo - samo dva sata nakon porođaja umro je njezin sinčić. Taj tragični događaj iz 1994. godine naveo ju je na pisanje o tuzi i sjećanju posvećenom preminulom djetetu, ali i na propitivanje odnosa između književnosti i istine.
Dok smo hodale prema restoranu u kojem ćemo ručati ispričala mi je kako njezin roman “Filip” nije preveden niti izdan u nijednoj zemlji osim Francuskoj i sada Srbiji. Skoro je trebao biti objavljen i u Njemačkoj, jedna manja izdavačka kuća je bila jako zainteresirana za kupnju prava. Ali, kada su shvatili da je taj roman autobiografskog sadržaja i da je riječ o stvarnom gubitku djeteta neposredno nakon porođaja, odlučno su odustali od izdavanja. Zašto? Objašnjenje je bilo “da ljudi ne žele čitati o takvim tragedijama”, da će to kod čitatelja izazvati nelagodu i tugu, i da ipak neće izdati takvu vrstu literature. Camille je ostala zatečena. Jer da, u tom romanu je prije svega surov izvještaj, s preciznim podacima o nemaru i nestručnosti liječnika. Piše o patnji žene koja kroz tu situaciju prolazi, bez ičije pomoći i podrške. To je neugodno štivo? To se na žalost događa svaki dan u svim kutcima svijeta.
“Jedini do sada objavljeni roman u kome se govori o jednom od najtragičnijih događaja koje roditelji mogu doživjeti.”
Odbijanje izdavača je sve to samo još jednom potvrdilo: krik književnice je bio preglasan i prebolan - za druge. Svi su od njega okretali glavu, jer roman “Filip” je jedinstveno djelo u književnosti. To je jedini do sada objavljeni roman u kome se govori o jednom od najtragičnijih događaja koje roditelji mogu doživjeti. Nekome će takav roman biti lijek ili utjeha, a nekome katarzično iskustvo. On je upozorenje koliko su riječi važne, ali i dokaz da je život bitniji, dokaz o prvenstvu života nad pisanjem i tijela nad riječima.
Odrastanje uz knjige i ljubav prema njima
Naš razgovor za vrijeme ručka bio je više nego ugodan, opušten i zanimljiv. Pitala sam je koje književnike voli čitati i odgovorila je da voli Annie Ernaux, Patricka Modiana, Jean Echenoz, Marguerite Duras. Voli čitati oduvijek jer je kao dijete bila odgajana u kući u kojoj se čitalo pa je kao djevojčica obožavala bajke Hansa Christiana Andersena koje joj je čitala baka. Najdraže bajke? “Mala sirena” i ”Ružno pače” Kaže, istovremeno su je plašile, ali i tješile. Odrastanje uz knjige i ljubav prema njima dalo joj je vještinu. Jer Camille Laurens piše majstorski, pokreće intimne pokrete unutar društvenih promjena i ističe važnost riječi u izgradnji života. Daje nam snažna, odlučna feministička djela, prožeta osobnim iskustvom.
“Roditi se kao djevojčica kasnih 1950-ih je, prije svega, značilo ne biti dječak, a time i biti manje vrijedan.”
Veoma je upečatljiv njezin roman “Žensko”, izdavač Akademska knjiga, koji je u Hrvatskoj preveden kao “Djevojčica”. Poigravanje s mnogoznačnošću riječi “kći” koja ima pejorativnu konotaciju i veže se uz pojam ovisnosti i nedostatka. Jer, roditi se kao djevojčica kasnih 1950-ih je, prije svega, značilo ne biti dječak, a time i biti manje vrijedan. Snažan je to roman koji se usuđuje baviti pitanjima ženskog obrazovanja, muške dominacije i prenošenja feminističkih vrijednosti na mlađe generacije. Osim toga, Laurence, glavna junakinja u romanu, suočila se i s tim da je manje vrijedna jer nije sin, a onda i sa strašnim stvarima da bi sa 16 godina postala majka- majka djevojčice. Biti djevojčica, a onda dobiti djevojčicu - kako se prema tome postaviti? Pripovjedačica je glasnogovornica svih onih koje su odgajane u sramoti da budu žene kršeći tabue i težinu zabrana da ne zaborave da je biti djevojka, biti žensko zapravo divno.
Tako, roman za romanom Camille piše o temama koje nisu “teške” već realne i životne i da, možda nekome neugodne. Oduševila me i njezina novija knjiga „Mogla sam to biti ja“ u kojoj opisuje ljubav u doba društvenih mreža. Sve se to događa, svaki dan, svugdje ma kako društvo zatvaralo oči. Pisci i umjetnici uostalom, pokazuju stvarnost, svoje viđenje, svoja iskustava - zar je to sada postao grijeh? Tim je više nevjerojatno da ”Filip” nije objavljen u jednoj Njemačkoj, jer taj mini memoar podiže svijest - svakoga dana umire 6 700 novorođenčadi! U prvom mjesecu života umire godišnje 2, 4 milijuna djece. Naravno da nam je potrebna priča žene i majke koja je doživjela tako strašan gubitak!
Ljubiteljica ljubavi
Šarm Camille Laurens je očit. Ima u njoj zavodljivosti, ali i puno intelektualizma, kao čitateljice Racinea, Prousta, Hugoa, Durasove ili Rolanda Barthesa. Zavodljivost kojoj je pridodana ljepota ove sportske žene, koja voli ljubav, koja voli muškarce i voli im ugađati. Camille je ljubiteljica ljubavi. Pisanje za nju proizlazi iz potrebe da opiše svoj život i svoje želje, svoje boli i svoja zadovoljstva na jeziku koji se stalno mijenja. Camille je i ljubiteljica jezika.
Pričajući otkrila sam da je i ljubiteljica - mimoza. Njezina profilna slika na Facebook profilu je - stručak mimoza što me nasmijalo i pozvala je da sljedeće zime bude moja gošća u mojoj kući u Opatiji, gradu mimoza kako bismo se zajedno divile tom nježnom, ali izdržljivom cvijetu kojeg očito jednako volimo. Tko zna što ću još zanimljivog i zajedničkog otkriti o Camille kad ćemo šetati opatijskim lungo mareom.
Važna napomena - Camille Laurens je dobitnica Prix Femina i Prix Renaudot des Lycéens, imenovana Časnicom Reda umjetnosti i književnosti 2006., njezini su romani jednoglasno hvaljeni od strane kritike.
Rođena je kao Laurence Ruel u Dijonu 6. studenoga 1957. Diplomirala je modernu književnost i prvo predavala u Normandiji, potom u Casablanci i u Marakešu. Živjela je dvanaest godina u Maroku dijeleći svoje vrijeme između nastave, vođenja filmskog kluba, kazališta i pisanja i svoja tri romana. Njezini romani, kojih je danas više od dvadeset, prevedeni su na tridesetak jezika. Od rujna 2011. predaje na Institutu za političke studije u Parizu. Od veljače 2020. članica je Akademije Goncourt. Camille sada živi u Parizu.
