Knjige / foto: Pixabay
Knjige / foto: Pixabay
Piše: Miljan Tanić |

Školska lektira - da li stvara naviku i ljubav prema čitanju ili odbija od čitanja?

Pre nekoliko nedelja sedimo tako kod kuće i gledamo neku seriju, kad odjednom – potpuno neočekivano, kreće prikaz ubistva poslednje ruske carske porodice, Romanovih

Ne sećam se više kako je tačno tekao razgovor, ali stigli smo do književnosti i jedan od ukućana je poželeo da ponovo čita Anu Karenjinu. Pritom treba imati u vidu da je taj ukućanin veoma, veoma visoko obrazovan, ali da uopšte ne čita beletristiku – samo stručnu literaturu. Sad ne mogu više ni da se setim da li je u školi pročitao Anu Karenjinu do kraja ili ne (ja, evo otvoreno i javno priznajem – nisam, jer nisam hteo da vidim kako će da skonča), ali igrom slučaja imam primerak u kući, iskopam ga, i dam mu da čita. I uzme on da čita knjigu, dođe do neke petnaeste, šesnaeste strane (opravdanje mu je da su slova veoma sitna i da je štampa „zgusnuta“) i ostavi – došao je do prvog pojavljivanja Ljevina i ne može dalje, kaže. Ne voli Ljevina i to ti je. I tako knjiga stoji nedeljama na polici, sa beležnikom koji viri takoreći tik ispod korica.

Za to vreme, ja sam razmišljao o knjigama koje su se u moje vreme čitale za lektiru, uključujući i Anu Karenjinu i druga dela ruskog realizma, i po ko zna koji put se pitao da li su sve te knjige zaista podobne za dati uzrast (srednja škola), te da li teranje tinejdžera da čitaju baš te knjige u baš tim godinama dovodi to toga da oni posle vole da čitaju ili da više ne pipnu nijednu knjigu u životu.

Ja i moje navike čitanja nismo baš dobar primer za razmatranje, budući da sam bio član biblioteke gde god sam živeo negde od moje šeste, sedme godine (možda čak i ranije), no, ono što je bilo karakteristično za mene lično (a i još neke ljude koje poznajem) – prošli smo kroz srednju školu, sve vreme držeći neku knjigu u ruci, a da to pritom vrlo često nije bilo ni blizu lektire.

Pomalo me je i strah da vam napišem sada ovde šta sve nisam pročitao, do dana današnjeg, jednostavno zato što mi je nametano baš u dobu kada je prirodno da se buniš protiv i najmanje naznake nekakvog nametanja.

“Još jedan aspekt problema lektire u srednjoj školi je uzrast čitalaca – očekuje se od tinejdžera da razumeju kompleksne odnose likova i njihovih životnih okolnosti.”

Tako da mi se prirodno nameće pitanje – ako je lektira odbijala mene, koji sam zaista konstantno čitao još u tom dobu, kako je tek onda bilo deci koja nisu imala takve navike? Ako moji ukućani, sa svojim silnim postdiplomskim dostignućima, ne čitaju ništa što im nije vezano za posao, dakle ne čitaju „iz zabave“, kako je tek s drugim ljudima? A i ako pogledamo knjige za letovanja, zimovanja i druge prigode koje razne javne ličnosti preporučuju po raznim časopisima, to su mahom dela iz školske lektire koja u snu ne bih čitao na letovanju (zamislite samo – ležite na plaži i čitate Andrićev detaljan opis nabijanja na kolac za vreme Turaka), zar ne stičemo utisak da su to samo neki naslovi koje istresaju iz rukava jer su eto „ozbiljna dela“ iz lektire i jer posle toga možda nisu mnogo ni čitali?

Još jedan aspekt problema lektire u srednjoj školi je uzrast čitalaca – očekuje se od tinejdžera da razumeju kompleksne odnose likova i njihovih životnih okolnosti, a da pritom po uzrastu jednostavno nemaju izgrađen misaoni aparat da bi mogli uopšte da razumeju kontekst, pozadinu, značenja, a kamoli da diskutuju o svemu tome.

“Mislim da bi možda bilo svrsishodnije napraviti neku reformu lektire, ali bi ona morala da ide ruku pod ruku s malo radikalnijom reformom obrazovanja.”

Baš negde u vreme kada sam ja bio prvi razred srednje škole, pojavili su se oni udžbenici „Interpretacije“ u kojima su vrlo detaljno izlagane analize i tumačenja svih dela iz lektire. Iako ih ja lično nisam koristio – rekoh gore već, jedva da sam lektiru čitao uopšte – većina drugih đaka jesu. I tako su i završili školu.

Tek sada, kao sredovečan čovek, imam želju da napokon pročitam neke od knjiga, koje sam tada propustio. Mislim da tek sada mogu i da ih razumem, da shvatim njihov značaj i dubinu u društveno-istorijskom kontekstu, čak i ako samo delo nije nešto uzbudljivo, što ne mogu da ispustim iz ruke, poput knjiga koje inače čitam.

S tim u vezi mislim da bi možda bilo svrsishodnije napraviti neku reformu lektire, ali bi ona morala da ide ruku pod ruku s malo radikalnijom reformom obrazovanja – da jezik mora da se izučava tokom celog školovanja, recimo, bez obzira na to u koju školu ili na koji fakultet idete. Da, jezik na fakultetu. Na svakoj godini. Možda bi to pomoglo da se malo poprave pravopis, gramatika i stil u javnom diskursu. Znam, moja zamisao je zaista veoma radikalna. No, tako bismo i knjige koje možda nisu za nekoga od trinaest godina čitali sa dvadeset i tri.

Takođe, trebalo bi prvo decu kod kuće učiti da uživaju u pričama (kod mene je sve počelo od toga što mi je majka pred spavanje pričala Crvenkapu i Snežanu i sedam patuljaka), da istražuju i čitaju, a škola da ih gura dalje u istom smeru, umesto što im se nameće da na silu čitaju nešto, što možda i kad jeste za njihov uzrast, moraju da mu pristupe kao odrasle osobe i „analiziraju“ i „tumače“, za šta im nedostaje već pomenuti misaoni aparat, a i svakako bitno životno iskustvo. Ako bismo im dakle, umesto nametanja šta da čitaju, usađivali ljubav prema čitanju kao takvom, prema magiji koju to predstavlja, ko zna, možda bismo imali i prijatniji i kultivisaniji javni diskurs?

Za nas „iz starog doba“ pak srećom nikad nije kasno da uzmemo i pročitamo nešto protiv čega smo se nekad davno tinejdžerski bunili, jer sad nas ipak niko više ne tera na to, zar ne?

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili