Ako ste pročitali naslov i pomislili kako je to nemoguće, nastavite čitati i možda vas uvjerim u suprotno. Donosim vam tri naslova koji, osim što su relativno kratki, drže pažnju i tjeraju vas da neumoljivo okrećete stranice do samog kraja.
Dinko Mihovilović - Doručak
Ako inače imate naviku preskakati doručak, ovaj definitivno ne biste trebali preskočiti. Dinko Mihovilović nevjerojatnom lakoćom piše iz ženske perspektive bilježeći snažne emocije na svakoj stranici ovog kratkog, a iznimno moćnog romana. Doslovno ćete ga progutati uz jutarnju kavu.
Mia je odrasla u domu za nezbrinutu djecu i nevoljko se uopće upušta u razgovor o svojim roditeljima i načinu na koji su napustili ovaj svijet. Pokušava stvoriti svoju vlastitu sretnu obitelj, no njezin sin Damjan odudara od “savršene” obitelji svojim čudnim, vrlo često i opasnim ponašanjem.
”…rekla sam si da ću imati najnormalniji mogući život, klasičan, običan, može biti dosadan koliko god želi, ali moja će djeca u svakom trenutku znati da su mama i tata tu, da su stabilni, prisutni, da ih vole i da će umrijeti u dubokoj starosti.”
Miu muče i vlastiti demoni prošlosti i pokušava odlascima kod tajanstvene Tise riješiti svoje nemire.
“…često tražim odgovore na izvanjskim stvarima kao da ću na granama stabla ili prozorima automobila pronaći rukom ispisane poruke namijenjene upravo meni.”
Kada Damjanovo ponašanje prouzrokuje ozljedu njezine kćeri, čini se da je jedini način smjestiti ga u instituciju.
„Rijetki su trenuci koji nas nenajavljeno gurnu malo dublje u sjenu, da su česti, ne bismo to mogli izdržati, ugasilo bi se ili srce, ili svijest.“
Stefan Zweig - Novela o šahu
Majstorski napisano djelo, kritika nacizma i njihovih metoda koje su bile osmišljene dovesti do ludila one od kojih su tražene informacije, opsesija igrom čija pravila gotovo svatko može naučiti, a samo rijetki specifični i nadareni geniji uz viziju, strpljenje i tehniku uzdići se na sam vrh te povratak ludilu potaknut proživljenim traumama. Za one koje vole šah i za one koji o šahu ne znaju ništa, ovo djelo je prije svega odlična pripovijetka o političkim progonima i kraljevskoj igri.
„Znao sam iz osobnog iskustva za tajnovitu privlačnost kraljevske igre, jedine od svih igara koju je izmislio čovjek, a koja suvereno ne dopušta ikakvu slučajnu tiraniju i koja dodjeljuje svoje pobjedničke vijence jedino duhu, ili štoviše, nekom određenom obliku duhovne nadarenosti.“
Na putničkom parobrodu koji je plovio iz New Yorka za Buenos Aires našao se i svjetski šahovski prvak Mirko Čentović, čovjek ograničenih intelektualnih sposobnosti, gotovo nepismen, ali nevjerojatno talentiran za šahovski igru. Nesposoban zamišljati i rekonstruirati ponovo već odigrane partije, sa sobom je uvijek nosio šahovsku kutiju kako bi pred očima predstavio položaj figura. Njegov streloviti uspjeh koji ga je kao sedamnaestogodišnjaka uzdigao do svjetskih razina udario mu je u glavu i sebe je smatrao najvažnijim čovjekom na svijetu.
“Potpuno nedostojni svjetskog prvaka, naravno da gube, ali igra privuče stanovitog doktora B., čovjeka koji već 25 godina nije dodirnuo šahovske figure, a ipak uspije izboriti remi u igri koja je naizgled bila izgubljena.”
„Međutim, na koncu se sjetih da se najpouzdanija lovačka tehnika kojom se mami tetrijeb sastoji u tome da ga se dozove glasanjem što sličnijem njegovu; što bi zapravo, moglo biti učinkovitije a da bi se privukla pozornost jednog šahovskog majstora negoli da čovjek i sam igra šah?“
Želeći mu se približiti i doznati neke pojedinosti o njemu, putnici na parobrodu počnu spontano igrati šah ne bi li ga privukli da im se približi. Potpuno nedostojni svjetskog prvaka, naravno da gube, ali igra privuče stanovitog doktora B., čovjeka koji već 25 godina nije dodirnuo šahovske figure, a ipak uspije izboriti remi u igri koja je naizgled bila izgubljena. Taj tajnoviti Dr. B proveo je mjesece zarobljen u hotelskoj sobi gdje mu je Gestapo pokušao slomiti duh bez mučenja, ponižavanja i tjelesnog kažnjavanja kakvo su vršili u koncentracijskim logorima. I zamalo su uspjeli u tome. Ništavilo koje ga je okruživalo, nedostatak fizičkih kontakta, glasova, predmeta, doveo bi ga do psihičkog sloma da mu sudbina nije na put nanijela šahovski repetitorij, zbirku stotinu pedeset majstorskih partija.
„No, čak i misli, premda se čini da su nematerijalne, trebaju neki oslonac, inače počinju rotirati i besmisleno kružiti same oko sebe; čak ni one ne podnose to ništa.“
Franck Bouysse - Nijedne žene sin
Gabrijel već godinama vjerno služi crkvi. Mnogo puta je u svojim ispovijedima slušao o tuđim grijesima i trudio se izgovarati blage rečenice utjehe. Navikao je na svašta, ali dolazak nepoznate žene upleo ga je u nevjerojatnu, surovu i tužnu priču.
U duševnoj bolnici nalazila se pokojnica čiji je cijeli život bio sadržan u dvjema bilježnicama. Zvala se Roz. Živjela je siromašno na imanju sa ocem, majkom i tri sestre. Bili su više gladni nego siti. Što se to dogodi u čovjeku kada odluči za novac prodati svoju krv nepoznatom čovjeku? Mislio je da Roz spašava bijednog života, a preostali dio obitelji gladi. Nije bio svjestan da ju odvodi u vučji brlog, da ju ostavlja na milost i nemilost poremećenom čovjeku i njegovoj još monstruoznijoj majci. Roz je imala samo četrnaest godina kada joj je život pokazao svu svoju surovost. Njezinog oca izjeda grižnja savjesti, žena ga grubo osuđuje, a novac se ne usudi ni taknuti.
„Jer, živeti znači upravo biti zarobljen između dve večnosti, prve koju nikada nismo mogli da biramo, i druge koja je božje delo, bar tako kažu. Ali ako doživimo tu nesreću da ne sretnemo boga tokom tog puta, tada ne možemo da se naviknemo na pomisao o ništavilu koje će nastupiti nakon svega, na to da će nas sudbina slabije ili jače nositi poput grančica, eto o čemu sam razmišljala.“
Nakon svega što je prošla, Roz zatvaraju u duševnu bolnicu. Očekivali su, nakon svega što su joj priuštili da izgubi razum, da se uklopi u tu bujicu ljudi lišenih dodira sa stvarnošću. Ali Roz je brojala i pisala, prisjećala se svega kako njezina patnja ne bi ostala duboko pokopana na zapuštenom imanju na kojem je doživjela sve te strahote.
“Suosjećat ćete sa Roz, plakati zbog njezine sudbine, ljutiti se zbog sve boli i nepravde koju je pretrpjela i navijati za nju da se izbori.”
„Da sam morala da izgubim razum, to bi se dogodilo te noći, i to bi se možda i desilo da nisam počela da brojim godine, dane, sate, prvi put bez razloga. Razlog razumem budući da sam došla na kraj svog puta milošću nekog drugog koji me oslobađa dana koji će doći. Moja duša je najzad spremna da sledi oni ženu kojoj nikada nisam mogla da pomognem da živi bolje, i koja će mi, umirući, pomoći da i ja odem.“
Mučan, potresan i težak roman koji je pisan iz više perspektiva predivnim poetičnim stilom. Suosjećat ćete sa Roz, plakati zbog njezine sudbine, ljutiti se zbog sve boli i nepravde koju je pretrpjela i navijati za nju da se izbori. Ogromna preporuka, ovo je jedan od onih romana čije se stranice same okreću i koji dugo ostaje urezan u sjećanje.
„Nemamo se mnogo čemu nadati od prošlosti. Samo su ljudi dovoljno drski da izmisle vreme, da od njega naprave pregrade svog života. Nijedan čovek ne može da živi dovoljno dugo da bi poverovao da postoji, nijedan nije u stanju da shvati život kada ga proživljava, a ja sam previše razuman da ne bih očajavao što nikada. u tome nisam uspeo.“