Naslovna strana romana Sedam pisama iz Pariza / foto: Branislava Teodosić
Naslovna strana romana Sedam pisama iz Pariza / foto: Branislava Teodosić
Branislava Teodosić |

Pišu li muškarci još uvek pisma?

Vreme se ubrzalo i štedimo na svemu, pa i na rečima. Večita žurba i što kraća komunikacija. Sve ređe dugi razgovori telefonom. Seća li se neko pisama?

Koliko nam se život sveo na kratke poruke? Vreme se ubrzalo i štedimo na svemu, pa i na rečima. Večita žurba i što kraća komunikacija. Sve ređe dugi razgovori telefonom. Seća li se neko pisama? Koliko je to bio lep način komunikacije. Nešto opipljivo: šuškavi papir vađen iz koverte, pa radost kada vidimo da su ispisane dve, tri, četiri strane! Čuvana u dragim kutijama… Pa mnogo puta okretana u rukama i iščitavana. Nekad i prislanjana na grudi sa setom i ljubavlju i kvašena suzama tuge ili suzama radosnicama…

Ovo je knjiga koju sam možda najviše poklanjala dragim prijateljicama. I ja sam je dobila na poklon i nakon pročitanog, želela sam da što više njih uživa u njoj, jer je jedna sasvim drugačija ljubavna priča, koja će se dopasti svima koji veruju da se ljubav iz romana može baš njima desiti, da mašta može postati stvarnost. Ovo je jedna od onih knjiga za romantične duše koje nisu toliko bile preporučivane, a zavređuju pažnju i bila bi šteta da ne dođe do što više čitalaca. Sama posveta autorke nam upravo to nagoveštava:

“Žan-Liku, mom princu iz bajke, koji je otvorio moje srce i naučio me da ljubav nije astrofizika.”

Godina 1989. Mladić koji je napisao 7 divnih pisama devojci sa kojom je proveo nešto više od jednog dana u Parizu? Žena koja je posle 20 godina ignorisanja tih pisama, odlučila da potraži muškarca koji je tako otvoreno u njima opisao svoju zaljubljenost? I love story može da počne? Da, ne samo da je moguće, nego je i istinit događaj. Samanta Veran je iskreno ispričala svoje traganje za ljubavlju i podarila nam jednu od najromantičnijih priča koje sam ja pročitala. Da se razumemo, nema tu nekih ludih događaja, neverovatnih zapleta, nego samo jedno lepo, lagano (ponovno) upoznavanje dvoje ljudi sa različitih kontinenata i njihova borba da nađu način da žive zajedno. Šarmantno su ispričane sve one različitosti dve kulture: američke i francuske. Duhovito, kroz dijaloge, prikazani su i svi oni nesporazumi nastali zbog jezičke barijere. Zabavno toliko da se povremeno nasmejete naglas.

Samanta Veran je imala devetnaest godina kada je na kratkom putovanju u Pariz upoznala zgodnog francuskog naučnika Žan-Lika / foto: canva
Samanta Veran je imala devetnaest godina kada je na kratkom putovanju u Pariz upoznala zgodnog francuskog naučnika Žan-Lika / foto: canva

(“Napisala si rečenicu “J’ai la trique pour toi”? Nasmejala me je, ali se pomalo i plašim – naročito za svoju guzu. Ne zaboravi da sam sa te strane nevin. Dakle, ako imaš “la trique”, mislim da ću morati da se krećem leđima uza zid. Osim toga, nikad se neću saginjati da dohvatim sapun kada sam sa tobom pod tušem! Molim te, Sem, čuvaj moju nevinost! Ljubim.

Ovo očigledno nije bio odgovor koji sam očekivala. Šta sam promašila u prevodu?

Otvorila sam onaj sajt i – da, iako ova mala fraza, ova jednostavna mala misao, u slengu znači biti napaljen – doslovan prevod je: imam debeli štap za tebe. Što aludira na to da imam erekciju! Da ne odbijem momka svojim štapom, otpisala sam mu.

“Zut alors (prokletstvo)! Izvini! Negde sam pročitala da “avoir la trique” u slengu znači biti napaljen. Rekla bih da se to odnosi samo na momke. Budi uveren da je tvoja nevinost sa mnom bezbedna. A sad, samo napred, smej se! Smej se koliko hoćeš!”)

Sve je u romanu napisano sa mnogo topline, toliko životno da, čini mi se, može da se dešava u bilo koje dve zemlje. Zbog toga sam se odmah vezala za Sem: ženu sa mnogo problema, minusa na karticama, zbrkanih emocija, a opet tako borbenu i optimističnu kada je ljubav u pitanju. A Žan-Lik? On je naprosto neodoljiv. Čini mi se da nijedan izmišljeni lik, u gomili ljubavnih romana koje sam ja pročitala, ne može da se poredi sa njim. Muškarac koji bez straha pokazuje emocije, ljubav, uvek je tu da pruži podršku, smišlja putovanja iz snova, brine o porodici i… Piše najlepša ljubavna pisma. Ko to još radi? Uvek je lep osećaj posle pročitane dobre knjige, ali ovo saznanje da je inspirisana stvarnim događajem (pa čak ni imena nisu promenjena), daje jednu posebnu čar u čitanju.

I tu nije kraj! Posle nekoliko godina života u Francuskoj Sem je napisala 2017. i nastavak “Moja francuska porodica”, isto duhovita i topla priča sa još jednim dodatkom: puna recepata francuskih jela kojima se Samanta oduševila po dolasku u tu zemlju i obučavala se u njihovom spremanju. Zahvaljujući njenoj aktivnosti na društvenim mrežama, FejsbukuInstagramu, možemo da uživamo u receptima koje i dalje strastveno deli i obožava da slika svoje specijalitete. I da, još uvek je prvi degustator njen muž Žan-Lik.

Umesto neke vrste zaključka, pročitajte prvo Žan-Likovo pismo za koje se nadam da će vas zaintrigirati da i vi odvojite vreme za ove Samantine romane i uživate u jednoj bliskoj priči.

 Istinita priča koja će vam vratiti veru u moć prave ljubavi i uliti nadu da se čuda dešavaju! / foto: canva
Istinita priča koja će vam vratiti veru u moć prave ljubavi i uliti nadu da se čuda dešavaju! / foto: canva

Pariz, 28. jul 1989.

“Mila moja Samanta, zaista ne znam kako da započnem ovo pismo, ne zato što nemam šta da kažem, već više zato što imam previše toga da poverim papiru, pa ne mogu da sredim misli. Nije mi ovde rečnik da bih mogao da pišem na savršenom šekspirovskom engleskom, pa te molim da mi oprostiš greške koje sam napravio i one koje ću sigurno tek napraviti.

Nemoj, molim te, misliti kako mi je lako da izrazim osećanja u pismu, ali kad ti srce kuca za nekoga, verujem da je najbolje da to ne kriješ. Možda misliš da je suviše rano da izjavljujem svoja osećanja. Možda bi većina ljudi mislila tako, ali nije me briga kako drugi žive, jer radim ono što moram da bih iskazao osećanja. Niko pre tebe nije mi otvorio srce za tako kratko vreme, ali uz tebe su moji zidovi eksplodirali i raspali se na hiljadu komadića.

Znam, Sem, da će nam biti teško da održimo jaku vezu, ali u životu sam naučio da “gde ima volje, ima i načina”, i verujem u to. U tebi sam našao devojku sa mnogo dobrote i još mnogo vrlina koje mogu da usreće čoveka. Sviđa mi se što si zabavna i bezbrižna, sviđa mi se tvoja strast prema umetnosti, ali najviše od svega volim kad si uz mene. Nedostaje mi tvoj glas. Još mi zvoni u glavi, kao ptičji cvrkut ispunjen radošću. Ispunila si moj um hljadama sunaca… Kao vila. Zato, hvala ti na vremenu koje smo proveli zajedno – prepunom nežnosti i radosti.

Bila bi prava katastrofa da prekinemo ovu strast među nama. A ja sam čovek koji bez strasti ne može da živi. To je suština moga bića, naše najveće umeće. One večeri u restoranu osećao sam neizrečenu vezu među nama. Morao sam da komuniciram sa tobom ili bih se razočarao u sebe što nisam saznao ishod. I zato, zbog te strasti, učiniću sve što je u mojoj moći da je spasem. Zaista želim da živim sa tobom nešto izuzetno.”

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili