Bookmate
Bookmate
Zorana Karapandžin |

San jednog naroda

Publicistika govori o stvarima koje su se zaista dogodile i nema ničeg izmišljenog, pa je stoga logično da bi trebalo da ima tu moć da nas razoruža, možda čak i više od fikcije. Međutim, stil je često ono što je presudno, a publicistika je često napisana novinarskim stilom, koji ne obiluje metaforama i simbolima.

Publicistika je mnogim ljubiteljima književnosti nešto čemu se nerado okreću i često je stavljaju u drugi plan. Fikcija nas dotakne, probudi u nama neke emocije i vuče nas da čitamo, dok publicistiku smatramo previše ozbiljnom. Ali zašto publicistika ne bi mogla da nas dotakne i da nam natera suze na oči? Ona govori o stvarima koje su se zaista dogodile i nema ničeg izmišljenog, pa je stoga logično da bi trebalo da ima tu moć da nas razoruža, možda čak i više od fikcije. Međutim, stil je često ono što je presudno, a publicistika je često napisana novinarskim stilom, koji ne obiluje metaforama i simbolima. Ipak, ima knjiga koje opisuju događaje toliko tužne, da ma kojim stilom bile napisane – slomiće vam srce. Jedna od takvih je i Sahranite mi srce kraj ranjenog kolena, Di Brauna.

Sahranite mi srce kraj ranjenog kolena je istorija osvajanja američkog zapada sagledana iz perspektive Indijanaca. Svi smo gledali filmove o kaubojima i Indijancima, gde su oni vrlo često prikazivani kao divljaci. Mi ovde zaista ne znamo ništa, ili znamo vrlo malo o osvajanju Amerike. Činjenica je da istoriju pišu pobednici, prema tome – postoji uvek ona jedna strana priče koja nije ispričana. U ovom slučaju je to priča cele jedne civilizacije. Svako poglavlje Ranjenog kolena je priča jednog velikog indijanskog plemena o tome kako je bačeno na kolena pred kolonijalistima. Kroz ove priče ćete se upoznati sa Navaho Indijancima, Čajenima, Apačima, Oglalama, Kiovama i Komančima i na posletku sa velikim Sijuksima i njihovim poglavicama. Di Braun je zaista uspeo da skupi jako, jako mnogo svedočanstava i da do najsitnijih detalja opiše period od 1800-1870 godine. U tih sedamdesetak godina je vršen najveći pritisak na ove narode kako bi bili istrebljeni. Takođe ćete se videti da nije običan narod koji se tu naseljavao krivac za ovo. Naredbe o uništenju indijanskih plemena su dolazile sa samog vrha vlasti – američki predsednici i senatori su bili ti koji su izdavali naređenja. Šta ćete još naučiti kroz ovu knjigu? Naučićete da su Indijanci bili miroljubivi ljudi koji su se samo branili od onih koji su hteli da im otmu sve. Zločini američkih vojnika poput klanja žena i dece, silovanja i komadanja novorođenčadi su se zaista događali – i to ćete naučiti. O tome postoje stvarni dokumenti. A najtužnije od svega je što unapred znate kako će se svako poglavlje završiti. Na kraju, najvažnije što ćete naučiti jeste da je osvajanje Amerike bilo jedna prevara i da je ta civilizacija sagrađena na lažima. Laži su temelj na kojima ona počiva od samog početka jer su servirane ljudima koji nisu imali kako da se brane. Nisu imali oružje niti sredstva da se odbrane. Naravno, neko mora i da izgubi, ali svaka bitka bi trebalo da bude fer. Ranjeno koleno postavlja jedno suštinsko pitanje – da li je ovo bilo fer i ko su zapravo bili divljaci i zveri?

Kada govorimo o stilu i strukturi ove genijalne knjige, moramo napomenuti da su poglavlja veoma duga. Ima mnogo likova, vojskovođa, poglavica, a i veoma mnogo bitaka i godina, te se može desiti da izgubite nit ukoliko niste skoncentrisani. Zato je preporuka da ovu knjigu ne uzimate olako, već da je čitate kad vam se baš ona bude čitala jer ćete tek tad zapravo u njoj uživati. Iako je duga i iziskuje vreme i koncentraciju, vredna je uloženog truda. Ako se grozite ugnjetavanja slabijeg, ova knjiga će vam slomiti srce. A ako vas zanima zbog čega se zove tako kako se zove – Ranjeno koleno je ime potoka kod kog je sahranjen Ludi Konj, jedan od poslednjih indijanskih ratnika koji nije pristao na pokoravanje neprijatelju. Takođe, Ranjeno koleno je mesto na kom se dogodio najveći pokolj Indijanaca i mesto koje označava pad njihove civilizacije.

Tada još nisam znao čemu je sve došao kraj. Ali kad danas sa ovog visokog brda moje starosti gledam unazad, vidim pobijene žene i decu: leže na gomili ili razbacani po rubovima vijugave jaruge; vidim ih isto tako jasno kao što sam ih video kad su moje oči bile mlade. I vidim kako je u krvavom blatu umrlo još nešto, kako je još nešto sahranjeno u mećavi. Kod Ranjenog kolena umro je i san, lep san jednog naroda…Beočug je raskinut, seme razvejano. Mi više nemamo svoje središte, mrtvo je sveto drvo.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili