Bookmate
Bookmate
Deana Malek (Bookvalna) |

Priroda kao sila jača od ljubavi

Ovo je roman o svemu samo ne o ljubavi. Naime, nijedan od  likova iz knjige nije dopadljiv, kao da Emili Bronte svesno nije želela da se čitaoci poistovete sa bilo kojim od njenih junaka, a možda je, zapravo kroz seriju i generacije takvih tragičnih likova nastojala da prikaže svoj bunt prema očekivanom, prema svemu nametnutom.

Smatram da je jedan od najtežih zadataka u domenu pisanja o književnim delima pisanje o knjizi koja je toliko puta ekranizovana počev od dana kada je prvi put ugledala svetlost dana decembra 1847. godine do danas, odnosno pisanje o romanu čija radnja je gotovo svima na neki način već poznata, te je sledstveno tome, opravdano stekla epitet kultne pripovesti i pronašla se na polici romana klasične književnosti.

Razmišljajući o tome šta je to što knjigu čini klasikom, došla sam do zaključka da su bunt protiv ukalupljenosti i društveno prihvatljivih normi ponašanja, uz primesu inovativnosti i nezastarivosti, upravo taj jedan plamičak srži klasične književnosti koji se nikada ne može sasvim ugasiti, a koji se kako godine prolaze, samo još više raspiruje.

Iako je nesporno da je o jedinom romanu britanske spisateljice Emili Bronte, „Orkanski visovi“ urađeno već toliko tumačenja i analiza na časovima književnosti, ali i u raznim drugim čitalačkim klubovima i sličnim diskusijama, cilj ovog teksta jeste da svojim prikazom kao jednim od brojnih, doprinesem održavanju upravo gorenavedenog plamička.

Pre svega, želela bih da se osvrnem na sam naslov romana – u originalu on glasi „Wuthering heights“ – i na njegovu simboliku. Naime, u bukvalnom prevodu, reč „wuthering“ predstavlja vreme praćeno silovitim vetrovima, a smatra se da je u ranom XVI veku, ova reč označavala karakterističan zvuk koji vetar za sobom ostavlja, nalik hučanju. S druge strane, naslov ovog kultnog romana kod nas je preveden kao „Orkanski visovi“, i u navedenoj sintagmi, simbolika vetra po imenu orkan pronalazi se u njegovom često razarajućem dejstvu – razarajućem po prirodu, građevine, ali i ljude. Samim tim, upravo je u ovom romanu akcenat razornog dejstva orkana, njegov efekat na tragične junake ove pripovesti, zajedno sa posledicama takvog razaranja.

Ukoliko se bukvalno posmatra termin „Orkanski visovi“, reč je o jednom imanju tog naziva koje se nalazi na tresetištu, odnosno vresištu severne Engleske, dok se, nedaleko od njega nalazi drugo imanje po imenu Traškros Grejndž. Deskripcija prisutna u ovom romanu toliko je opipljiva i čulna da se maltene, okretanjem stranica, može osetiti opor miris podzemnih voda, mahovina i kiše, dok su zvuk hučanja vetra i obrisi ivica stena nešto što se konstantno pojavljuje i naslućuje između redova teksta ove priče.

Kao što postoje dva imanja, toliko različita u svoj svojoj jednakosti, tako postoje i dva junaka koji su donekle nosioci radnje. Navedena dvojba prisutna je i u činjenici da je ova priča ispripovedana iz ugla dva lika – jednog pristrasnog, a drugog radoznalog, kao i u činjenici što je uvek za ljubav, mržnju ili opsesiju potrebno dvoje ljudi.

Ovo je roman o svemu samo ne o ljubavi. Naime, nijedan od  likova iz knjige nije dopadljiv, kao da Emili Bronte svesno nije želela da se čitaoci poistovete sa bilo kojim od njenih junaka, a možda je, zapravo kroz seriju i generacije takvih tragičnih likova nastojala da prikaže svoj bunt prema očekivanom, prema svemu nametnutom.

Zbog čega smatram da „Orkanski visovi“ ne govore o ljubavi i svemu onome što bi ona trebalo da predstavlja? Zbog toga što, glavni akteri ljubavnog dvojca – Hitklif i Ketrin Ernšo (Linton) izjedeni međusobnom nezasitom čežnjom postaju opsesivan dvojac, koji uprkos želji da budu jedno s drugim, razaraju svojim postupcima kako sami sebe, tako i svoju okolinu, posle čega za njima, i generacijama nakon njih, ostaje samo pustoš. Njihov odnos je baš poput naleta orkana – nezaustavljiv, uporan i destruktivan. Sila prirode u ovom romanu u potpunosti nadjačava ljubav kao jedno od najstarijih osećanja, pri čemu ne mislim samo na silu prirode u smislu sveta koji nas okružuje, već i na onu silu koja se manifestuje kroz ljudsku narav, ljudski karakter.

Kako su atmosfera i deskriptivni momenti romana njegove vodilje i nosioci, ne mogu a da ne pribegnem i utisku da je svako ko bi se našao blizu imanja pod nazivom Orkanski visovi, neminovno postao zaposednut, opsesivan, maničan i nespokojan, baš poput samog vetra i svega što on u svojim naletima nosi za sobom, vetra nakon čijeg prolaska ostaje samo pustoš. U pitanju je, dakle, sila prirode koja nadjačava sve ostalo, koja svojom snagom doziva okolinu, priziva je u sopstvene kandže iz kojih ih, posle toga, nikada više ne pušta.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili