Foto: Heritage Auctions / HA.com
Foto: Heritage Auctions / HA.com
Piše: Miljana Nešković |

Orvelovo ogledalo

Kao da ne živim u dovoljno ludom vremenu, uzela sam da slušam o kontroli želja i potreba u političke svrhe

Bogojavljensku noć sam provela umotana u perjanu jaknu i sklupčana u sedište autobusa koji je vozio na relaciji Pula-Beograd. Nisam u ponoć gledala u zvezde, niti mislila na ljubav svog života. Slušala sam Orvelovu „1984“ i pokušavala da dokučim da li slušanje audio verzije Orvela ostavlja drugačiji dojam od čitanja.

Vožnju tek treba da položim. Direktnih letova iz Istre u zimskom periodu nema, te sam se vratila u srednjoškolske dane putovanja autobusom. Tada sam imala razrađene čitave sisteme za udobno smeštanje u autobusko sedište, za spavanje u autobusu i istezanje ukočenih mišića. Nameštaš se na jednu foru ako je autobus pun, pa imaš samo jedno sedište za sebe, dok je skroz druga priča ako se vraćaš s mora u zimskom periodu, pa možeš da se baškariš preko dva sedišta. Fore za putovanje autobusom su ostale iste. Lice nikad na štof od sedišta, buknuće. U pokretu ne pokušavaj da čitaš knjigu niti da se dopisuješ preko telefona, jer mučnina krene za manje od deset minuta gledanja u tekst. Kako god da planiraš da se obučeš, ponesi još nešto, biće hladnije.

Ispostavilo se da je sam put bio potpuno drugačiji.

Kosti su drugačije kad imaš trideset i pet, a bogami i misli. Kako god da se namestiš, drugačije doživljavaš vožnju. Ako nema rupa i vožnja ide glatko, nerviraš se što u tvojoj zemlji nije tako. Toaleti na stanicama nisu samo toaleti nego i pokazatelji standarda društva i urednosti, koju tumačiš kao stvar kulture. Drugačije gledaš i na samo putovanje. Više ne ideš na put da se umoriš, nego da se odmoriš, jer te kad se vratiš čeka novi umor.

S vremena na vreme se i zapitaš: „Ko još normalan sluša Orvela kao lako štivo za vožnju busom?“ Mogla sam da uzmem da slušam bilo koju drugu knjigu, ali ne… Krajolike hladnog mora koje udara u stene i sve te predivne mentalne slike Istre okupane zimskim suncem rešila sam da oskrnavim Orvelovim distopijskim traktatima o Partiji, Velikom bratu, Policiji misli… Boje vode u zalazak poterala sam naracijom o truleži i najgorem socijalnom košmaru. Kao da ne živim u dovoljno ludom vremenu, uzela sam da slušam o kontroli želja i potreba u političke svrhe, da se vozim kroz mirnu snežnu noć upijajući detaljne opise scena teškog mučenja koje služi ubijanju ljubavi u čoveku, da slušam o bedi, bubama i paranoji, ali i da se ko zna koji put svađam s piscem koji je to što čitam pisao pre više od 70 godina. Naravno, i da se pitam da li je moguće da ima ljudi koji su ovu knjigu tretirali kao udžbenik za razumevanje moći i vlasti… „Šta nije u redu sa čovečanstvom koje dozvoli da ova knjiga i dalje bude aktuelna?“

Ispostavilo se da mi je i sam Orvel bio potpuno drugačiji.

Možda sam sva dežurna orvelovska pitanja i zgražavanja prežvakala kada sam „1984.“ čitala prvi put, pre desetak godina. Ljudska priroda je počela da me zanima odmah, čim sam otkrila ljude, ali su političke manifestacije ljudske prirode počele da me privlače tek kasnije. Politička osvešćenost je u moj život došla sa godinama, kao ljubav prema ajvaru i odbojnost prema brzoj hrani.

Dok sam tako umotana slušala naratora kako govori o sizifovskom pokušaju života ljudi koji žive u okolnostima koje nisu osmišljene za život već za ropstvo, zamišljala sam ih življe nego ranije. Koliko je emocije zbijeno u potiskivanje emocija? Koliko je svest o tome da ćemo sigurno umreti tako neprocenjivo važna, bilo da uživamo u zanosu ljubavi ili da trpimo nesnosnu torturu? Koliko je lepote i strasti potrebno da oboji ništavan svet? Ima li snažnije potrebe od potrebe mladog čoveka za iskustvom i životom iako zna da će neminovno biti zaboravljen? Da li ljubav zaista može da preživi život koji je rešen da je iznova i iznova u nama ubija?

Možda Bogojavljenska noć ima neku magiju. Možda se nebo osvetli drugačije pa se i u Orvelovim redovima nazre snaga čovečnosti koja nadjačava njene slabosti. Ko će ga znati…

Jedno je sigurno, sve važne knjige treba čitati na svakih deset godina ponovo. Ili slušati, kako god. Biće sasvim drugačije, ne zbog tehnologije i formata, nego zbog nas. Ogledala su za šminkanje. To koliko smo se zaista s vremenom promenili vidimo tek kad ponovo pogledamo u sebe kroz klasik koji znamo.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili