Milena Marković, dobitnica nagrade NIN za 2021. / Foto: BETAPHOTO/AMIR HAMZAGIC/DS
Milena Marković, dobitnica nagrade NIN za 2021. / Foto: BETAPHOTO/AMIR HAMZAGIC/DS
Ksenija Prodanović |

Deca, Milene Marković, roman 2021. godine

Nagrada nedeljnika NIN za najbolji roman 2021. godine pripala je književnici Mileni Marković za roman Deca

Iskrena da budem, davno sam prestala da pridajem značaj Ninovoj nagradi. Žao mi je što je to tako, jer je to jedna važna i značajna nagrada za književnost, ali proteklih godina već se znalo kakav roman će dobiti nagradu – hermetičan, teško čitljiv, namenjen uskom krugu ljudi koji onaniše (izvinjavam se na tome) nad ratovima i raspadom zemlje i raspadom tkanja društva.

Odluka da se Mileni Marković dodeli Ninova nagrada ulila mi je nadu da nije sve gotovo sa ovom nagradom. I da ima nade za nas.

Da ne budem pogrešno shvaćena, tu ima i jako, jako dobrih autora i dobrih romana, ali generalno - aman bre više, dajte nagradu romanu koji može da se čita, a ne da se kroz njega probijam kao da prtim put kroz džunglu ili smetove sranja.

Odluka da se Mileni Marković dodeli Ninova nagrada ulila mi je nadu da nije sve gotovo sa ovom nagradom. I da ima nade za nas.

“Deca” su roman-poema, bez tačaka i zareza, priča o deci, detinjstvu i porodici i delo su zrele autorke koja sve što dotakne učini da sija, bez obzira da li je reč o poeziji ili prozi.

Prema njenim rečima, u romanu „Deca“ se bavila „epohom i svetom koji je zauvek nestao, koji se ne tiče samo naše zemlje u kojoj smo svi živeli, nego i nekih drugih zemalja, nekih drugih vrednosti“.

Dobitnica nagrade sa članovima NIN-ovog žirija / Foto: Aleksandra Ćuk
Dobitnica nagrade sa članovima NIN-ovog žirija / Foto: Aleksandra Ćuk

„Roman se bavi bavi ekstazom i sudbinom. I agonijom slobode. Osmelila sam se. Posle velikih pisaca koji se bave agonijom slobode – (Mišel) Uelbek, (Zahar) Prilepin i (Karl Uve) Knausgor – i ja sam se bavila agonijom slobode i cenom koja se plaća.

„Pokušala sam da kroz priču koja je lična pokažem kako svi plaćaju“, navela je Marković.

U obrazloženju članova žirija navedeno je da je roman Milene Marković „poetični iskorak kakav se ni u takozvanim velikim književnostima ne dešava u svakoj sezoni“. I to je tako tačno.

Sticajem okolnosti, kroz ruke su mi prošli svi romani koji su bili u najužem krugu za Ninovu nagradu i “Deca” su, meni lično, bila za koplje ispred svih.

Postoji još jedan razlog zašto sam toliko, toliko srećna što je nagrada otišla u ruke Milene Marković.

Ona je jedna od svega šest dobitnica ovog prestižnog priznanja!

Deca su roman-poema, bez tačaka i zareza, priča o deci, detinjstvu i porodici i delo su zrele autorke koja sve što dotakne učini da sija, bez obzira da li je reč o poeziji ili prozi.

Ovde opet moram da se ogradim. Ja jesam u neku ruku feministkinja, verujem u girl power i sve ostalo, ali to ne znači da veštački želim da učinim da odnos muških i ženskih pisaca/nagrađenih bude izjednačen. Kao i u svemu ostalom u životu, zalažem se za ravnopravnost prilika i mogućnosti i priznanje najboljem. Što, nažalost, često nije slučaj.

Pre divne Milene Marković, Ninovu nagradu su dobile isto tako fantastične Dubravka Ugrešić za ”Forsiranje romana-reke”, priču o piscima i njihovim svetovima, lociranu u zagrebački hotel “Interkontinental” osamdesetih godina prošlog veka.

Svetlana Velmar-Janković za fascinantni za ljubavni roman/politički triler “Bezdno” o trouglu žena-čovek-vlast, na primeru kneza Mihaila, kneginje Julije i srpske istorije druge polovine XIX veka. “Bezdno” je, meni, jedan od najmoćnijih romana novije srpske književnosti.

Magična Grozdana Olujić, žena koja je meni sinonim za bajke, ovu nagradu je dobila za “Glasove u vetru”, roman koji se odigrava u jednoj njujorškoj noći u svesti junaka Danila Arackog koji čuje glasove svojih mrtvih evocirajući sudbine predaka,

Gordana Ćirjanić je za svoj “sken svesti savremenog čoveka”, roman “Ono što oduvek želiš” nagradu dobila 2010. Potom je usledila Ivana Dimić sa svojom dirljivom, bolnom priču o majci i ćerki i romanom “Arzamas”.

Iskrena da budem, uvek sam mislila da je Mirjana Novaković dobila Nina za “Strah i njegov sluga”, ali, avaj, grdno sam tu pogrešila. Ovaj roman je bio u najužem izboru za nagradu 2000. Godine i dobio ju je Goran Petrović za “Sitničarnicu ‘Kod srećne ruke’”, isto tako fascinantan roman, ali…

No, bilo kako bilo, lepo je kada u ovaj momački klub Ninovaca, koji traje od 1954. godine i odaje priznanje najboljim piscima na srpskom jeziku, povremeno uleti neka opasna ženska i malo razdrma stvari i unese dašak svežine.

Sve čestitke piscima svih polova – pisanje nije za nejač i zaslužuje naše poštovanje.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili