11. listopada - Međunarodni dan djevojčica

Ove godine 11. listopada obilježava se deseta godišnjica Međunarodnog dana djevojčica, dana kojim se želi osnažiti djevojčice i skrenuti pozornost na ugrožavanje njihovih prava u dostupnosti obrazovanja, zdravstvene zaštite, reproduktivnih i seksualnih prava, nasilja i ugovorenih brakova. Djevojčice diljem svijetu suočavaju se za izazovima samo na temelju spola te je itekako potrebno povećati svijest o njihovoj neravnopravnosti i omogućiti im jednaka ljudska prava.

U nastavku vam donosim priču o 5 hrabrih djevojčica koje su se uspjele izboriti sa nepravdom i postati jedne od najglasnijih zagovornica ženskih prava.

MALALA YOUSAFZAI

U pokrajini Swat u Pakistanu živjela je djevojčica Malala. Rođena je 12. srpnja 1997. u gradu Mingora gdje je živjela s majkom, ocem i dvojicom mlađe braće. Malalu je školovao otac, pjesnik i vlasnik nekoliko javnih škola i sam aktivist za pravo obrazovanja. Početkom 2009. godine talibani su preuzeli pokrajinu Swat i vodeći se šerijatskim zakonom zabranili televiziju, glazbu, obrazovanje i odlazak u kupovinu za žene. Iste te godine Malala, tada jedanaestogodišnjakinja, javno ustaje u obranu prava žena na obrazovanje. Malala je uživala u školi i smatrala je da nije pravedno oduzeti joj školovanje te je svoje negodovanje javno izražavala na internetu.

Jednoga dana, 2012. godine, dok se autobusom vraćala kući, talibani su presreli autobus, zaustavili ga i čim su je prepoznali jedan je zapucao pogodivši je u glavu. Malala je hitno prevezena u bolnicu, a iako su ozlijede bile teške, uspjela je preživjeti. Reakcije na napad bile su burne, pakistanski mediji osudili su napad i organizirani su prosvjedi diljem Pakistana. Više od 2 milijuna ljudi potpisalo je peticiju „Pravo na obrazovanje“ što je rezultiralo promjenom Zakona o obrazovanju u Pakistanu. Najmlađa je dobitnica Nobelove nagrade za mir.

„Dopustite nam da u ruke uzmemo svoje knjige i olovke. One su naše najmoćnije oružje. Jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga i olovka mogu promijeniti svijet.“

MAYA ANGELOU

Djevojčica Annie Johnson rođena je 4. travnja 1928. u St. Luisu u Missouriju, a  nadimak Maya nadjenuo joj je njezin stariji brat. Kada je imala tri godine, a njezin brat četiri roditelji su im se rastali te ih je otac poslao u Arkansas same vlakom kako bi živjeli sa njegovom majkom. Nakon četiri godine vraćene su majci. Kada je Mayi bilo osam godina, seksualno ju je zlostavljao i silovao majčin dečko. Maya je to rekla svojem bratu koji je ispričao cijeloj obitelji pa je zlostavljač uhićen i proglašen krivim, ali je zatvoren samo na jedan dan. Četvrti dan nakon što je pušten, ubijen je, vjerojatno od strane Mayinih stričeva. Maya je nakon toga prestala govoriti vjerujući da ga je ubio njezin glas. Tijekom tog petogodišnjeg razdoblja nijemosti razvila je izvanredno pamćenje i ljubav prema knjigama i književnosti. Pamtila bi sve što je čula ili pročitala pa bi se riječi samo slijevale iz njezina pera dok je pisala. Pisala je o djetinjstvu i odrastanju u gradu u kojem su se okrutno odnosili prema Afroamerikancima samo na temelju boje kože. Toliko je bila nadarena da je uz mnogo knjiga koje je objavila pisala i pjesme, drame i scenarije, a glumila je i na platnu i na pozornici.

„Želim vam pokazati kako iz svakog zla može proizaći neko dobro. U tih pet godina pročitala sam sve knjige u knjižnici škole za crnu djecu. Pročitala sam sve knjige do kojih sam mogla doći iz knjižnice za bijelu djecu….Iza ovog zla, koje predstavlja strašno zlo, jer nasrtaj na tijelo mlade osobe često rezultira cinizmom, a ništa nije tragično kao mladi cinik, jer to znači da je osoba stigla do toga da ne vjeruje u ništa. U mom slučaju, ta nijemost me spasila… I bila sam u mogućnosti stvarati slike iz ljudskih misli, ljudskih razočaranja i trijumfa, dovoljno da i sama doživim trijumf.“

ALICE WALKER

Mala Alice rođena je 9. veljače 1944. u Eatontonu u Georgiji kao najmlađa od osmero djece. Obitelj je živjela u tom ruralnom poljoprivrednom kraju te su bili poprilično siromašni. Njezina je majka radila kao sluškinja i kao krojačica kako bi prehranila obitelj. Kada je imala osam godina, igrajući se sa braćom, metak iz zračnice teško joj je ozlijedio desno oko. Budući da su bili siromašni i nisu imali pristup automobilu, Alice nije odmah mogla dobiti liječničku pomoć zbog čega je trajno oslijepila na to oko. Zbog vidljivog ožiljka postala je povućena i utjehu je nalazila u čitanju i pisanju. Ožiljak joj je uklonjen kada je imala četrnaest godina, ali trag je i dalje ostao.

Alice je rasla na rasno podijeljenom jugu i išla u segregacijske škole. Bila je najbolja učenica u svojoj klasi i dobila stipendiju za upis na fakultet no odbila ju je zbog odlaska u Mississippi kako bi sudjelovala u pokretu otpora za građanska prava Afroamerikanaca.

Sa svojim romanom „_Boja purpura_“ stekla je svjetsku slavu, a kasnije je i ekraniziran te je polučio velik uspjeh i osvojio brojne nominacije za najbolji film.

“Ljudi najčešće odustaju od svoje moći jer misle da je nemaju.”

Roman koji je osvojio Pulicerovu nagradu i National Book Awards.

Čitajte

TONI MORRISON

Djevojčica Toni rođena je 18. veljače 1931. u radničkoj obitelji koja se izmičući južnjačkom rasizmu nastanila u Loreinu u Ohiu. Kada je imala oko dvije godine, stanodavac im je zapalio kuću u kojoj su živjeli jer si nisu mogli priuštiti plaćanje stanarine. Njezina obitelj zbog toga nije pala u očaj čime su joj pokazali kako zadržati svoj integritet i izboriti se za svoj život čak i kad si suočen sa strašnom okrutnošću. Roditelji su joj usadili osjećaj za nasljeđe i jezik pričajući tradicionalne afroameričke narodne priče, priče o duhovima i pjevajući pjesme. U djetinjstvu je voljela čitati, a omiljeni autori bili su joj Jane Auten i Tolstoj.

Prvi objavljeni roman „_Oko savršeno modro_“ stekao je naklonost kritike, ali nije bio previše čitan. Nastavila je pisati te je 1993. godine postala druga žena i prva crnkinja nagrađena Nobelovom nagradom za književnost.

„Pišem za crnce/crnkinje na isti način na koji Tolstoj nije pisao za mene, četrnaestogodišnju obojenu djevojčicu iz Loraina, Ohio. Ne moram se ispričavati ili smatrati ograničenom jer ne pišem o bijelim ljudima – što apsolutno nije istina, mnogo je bijelaca/bjelkinja u mojim knjigama. Poanta je nemati bijelog kritičara na ramenu da odobrava stvari.”

Od dobitnice Nobelove i Pulicerove nagrade.

Čitajte

AYAAN HIRSI ALI

Djevojčica Ayaan rođena je 13. studenog 1969. u Mogadishu u Somaliji. Ubrzo nakon njezinog rođenja otac joj je zatvoren zbog protivljenja vladi, a o djevojčici su se brinule majka i baka koje su zlostavljale nju i njezinu dvije godine mlađu sestru. Kada je Ayaan imala pet godina njezina baka organizirala je da se obavi postupak sakaćenja genitalija na Ayaan iako je znala da se njezin otac tome protivi.

Nakon očevog bijega iz zatvora obitelj se nastanila u Saudijskoj Arabiji. Njezina majka tamo je bila zarobljenica u vlastitom domu, a iz kuće je smjela izaći samo u pratnji desetogodišnjeg sina ili moliti muške rođake da za nju obave što je potrebno. Frustrirana od takvog života sve češće je svoj bijes iskaljivala ponajviše na Ayaan koja je obavljala sve kućanske poslove. Često je bila brutalno pretučena od majke zbog čega je sa 14 godina završila u bolnici sa frakturom lubanje. Saznavši da su joj roditelji dogovorili brak, bježi u Nizozemsku i tamo traži azil. Kao strastvena čitateljica pronalazi nove knjige i načine razmišljanja o alternativnim moralnim sustavima koji se nisu temeljili na vjeri. Svoju biografiju napisala je u knjizi „_Nevjernica_“ u kojoj među ostalim kritizira zapadno društvo zbog prešutnog toleriranja dijela islamske kulture koji dozvoljavaju potlačenost žena zlostavljanjem, od genitalnog sakaćenja i dogovorenih brakova do obiteljskog nasilja. Slavna feministica, političarka, spisateljica i kritičarka islama za svoj je rad dobila mnoga priznanja.

“Važno je kako je zlostavljanje utemeljeno u vjeri koja ženama uskraćuje njihova prava kao ljudi. Važno je što se u Europi vrše zločini nad ženama i djecom. Također je važno da se vlade i društva prestanu skrivati iza lažne tolerancije kako bi mogli prepoznati problem i nositi se s njim.”

I dok slavimo goleme korake koji su zadnjih godina poduzeti za prava djevojčica i žena, ne smijemo zanemariti činjenicu da je milijunima djevojčica u svijetu još uvijek uskraćeno obrazovanje, da su prisiljene na dogovoreni brak, da ih se zlostavlja i napada. Upravo zato je potrebno da se njihov glas čuje, da se njihove potrebe prepoznaju i da njihova prava budu zaštićena – bez obzira na sve.

• knjiga