Kriket / izvor: scribd.com
Kriket / izvor: scribd.com
Milan Aranđelović |

Najgori sportski klub na svetu osnovala je grupa slavnih književnika

Pisci koji su izmislili Vinija Pua, Petra Pana, Šerloka Holmsa, Moglija i vremeplov bili su članovi jednog sasvim neobičnog sportskog tima

Pravljenje timova snova u kojima bi se nalazili najbolji među najboljima oduvek je bila sportska disciplina. Ponekad su takvi timovi postajali realnost kao kada je u pitanju američka nacionalna košarkaška reprezentacija nazvana „Tim snova“. Ljubitelji sporta i razonode na našim prostorima znali su da, najčešće kao odgovor na poraz reprezentacije na nekom takmičenju, maštaju o našim timovima snova sastavljenim od najboljih igrača nacionalnih timova zemalja bivše Jugoslavije.

Umetnici, a naročito književnici, nikada nisu bili skloni timskoj igri. Pisanje je usamljenički posao, a pisci mahom osobenjaci koji žele da budu ostavljeni na miru kako bi pisali.

Naravno da i u svetu književnosti postoje prijateljstva koja su legendarna, poput onog između Dž. R. R. Tolkina i K. S. Luisa ili prijateljstva između Džeka Keruaka, Nila Kasidija i Alana Ginsberga. Tu si i književne saradnje između, na primer, Terija PračetaNila Gejmena iz koje je nastala knjiga „_Dobra predskazanja_“ ili ona između Gorana Skrobonje i Ivana Nešića u kojoj su nastale čak dve knjige iz ciklusa „_Firentinski dublet_“.

U ovim slučajevima druženje ili udruživanje je kao posledicu imalo samostalno stvaranje uz, eventualnu, potonju integraciju napisanog u jedinstveno delo.

Kada se svemu tome doda i poslovična odbojnost književnika, kao umetnika sa glavom u oblacima, prema zemaljskim i prizemnom stvarima kao što su sportska nadmetanja, onda je priča o sportskom timu koja sledi još neobičnija.

Priča nas vraća u drugu polovinu devetnaestog veka, u doba kada fudbal nije imao apsolutnu dominaciju kada je u pitanju popularnost, a košarka je tek bila izmišljena. U tom periodu kriket je bio sport omiljen kod mnogih, te i među poznatim engleskim književnicima, slikarima, ali i političarima. Ovaj sport je bio toliko omiljen da je Džejms Metju Bari, autor romana „Petar Pan“, oformio svoj kriket tim.

Džejms Metju Bari tokom igre / izvor: sportageous.com
Džejms Metju Bari tokom igre / izvor: sportageous.com

Osnovna ideja je bila da okupi svoje prijatelje među piscima, slikarima, ilustratorima i nekim političarima koji vole ovo sportsko nadmetanje.

Tim je nazvao „Allahakbarries“ aludirajući na islamsku frazu „Bog je veliki“ i integrišući je sa svojim prezimenom. Ljubitelji sporta koji su bili skloni i humoru verovali su da je pravo značenje naziva „Nebesa će nam pomoći“. Izgledalo je da tom timu samo pomoć takvih prijatelja na najvišem položaju mogla pomoći da , makar, izgledaju, normalno.

Članovi ovog tima nisu imali nikakve atletske sposobnosti, pre svega zbog kriterijumu po kome ih je Džejms Bari birao.

„Što se tiče oženjenih, birao sam one čije su mi se supruge dopadale, a među samcima sam birao one koji izgledaju neobično“, objasnio je svoj način selektovanja članova tima.

Dobio je upravo ono što je želeo. Tim je imao zaista sjajna imena svog, ali i svakog posle, doba. Bio je tu Radjard Kipling, H. G. Vels, Artur Konan Dojl, P. G. Vudhaus, G. K. Česterton, Džerom K. Džerom, A. A. Miln i sin Alfreda Tenisona.

Prva književna postava / izvor: portageous
Prva književna postava / izvor: portageous

Baš kao što je šala sa nazivom tima govorila, samo su im nebesa bila u pomoći.

Biolog Džozef Tomson je umesto dresa koristio pidžamu. Neposredno pre početka prvog meča, Bari je zatekao neke svoje izabranike koji ne mogu da odluče sa koje strane da uhvate palicu. Jedan od igrača je mislio da je kraj igre kada je sudija viknuo „gotovo“, dok je drugi, prema Barijevim rečima, uspeo da „udari sve osim lopte“.

“Bari je bio prinuđen da napiše knjigu sa uputstvima svojim saigračima. Jedan od saveta bio je da pre meča nipošto ne vežbaju jer na taj način ulivaju samopouzdanje svojim protivnicima.”

Bari je bio prinuđen da napiše knjigu sa uputstvima svojim saigračima. Jedan od saveta bio je da pre meča nipošto ne vežbaju jer na taj način ulivaju samopouzdanje svojim protivnicima. „Ako udariš loptu, odmah trči“, napisao je Bari. „Nemoj da staneš da bi navijao!“

Bari je bio svestan da ni on nije sjajan sportista. Bio je užasno spor, te je na kraju pronašao tipično objašnjene za sve njih – što su bolji umetnici, to su lošiji igrači.

Jedini koji je u timu zaista nešto valjao bio je Artur Konan Dojl. „Ume da prepozna slabost protivničkog igrača po boji blata na cipelama“, zapisao je Bari o autoru Šerloka Holmsa.

Ali čak su se i iskusnom i dobrom igraču kao što je Konan Dojl dešavali incidenti. Prilikom jednog meča se slučajno zapalio šibicama koje su mu bile u džepu.

Teško je poverovati, ali „Allahakbarries“ su umeli da se susretnu i sa mnogo gorim timovima od svog. Tako su se susreli i sa timom „Umetnici“. Jedan od Umetnika je rekao kako neće da žrtvuje svoje dragocene umetničke ruke zarad „prljave kožne lopte“.

Sve dogodovštine ovog tima Bari je opisao u svojoj knjizi „Allahakbarries C.C.“.

Kraj ovog tima nije bio veseo kao priča o njemu. Početak Velikog rata označio je i kraj zabave.

„Poslednji meč kriketa“, zapisao je Bari u svom dnevniku. „Dan ili dva pre objave rata moja anksioznost i loš predosećaj su se pojačali. Sa prozora posmatram decu kako bezbrižno igraju kriket. Znam da za njih dolazi vreme patnje. Posmatram kako jedan po jedan ispadaju iz igre. Sve ih je manje i manje.“

Kao da je u svom lošem raspoloženju uspeo da predvidi neke događaje. Jedan od članova kriket tima „Allahakbarries“ bio je i njegov posinak Džordž Dejvis koji je bio inspiracija za knjigu „Petar Pan i izgubljeni dečaci“. Džordž je bio jedan od onih koji se nisu vratili iz Prvog svetskog rata. Poginuo je u martu 1915. godine od nemačkog snajpera.

Uprkos mračnim tonovima kojima je okončana ova priča, ona ipak predstavlja trijumf sportskog duha i dobrog raspoloženja. Tokom svog postojanja, od osnivanja 1887. do poslednjeg meča 1913. godine tim nikada nije bio previše zabrinut za pobedu.

„Igrali smo u starom stilu, malo brinući za samu igru, a mnogo o dobrom provodu i lepim pejzažima“, napisao je Konan Dojl u svom dnevniku. „Bilo je mnogo čudnih događaja koji možda i nisu bili sjajna igra, ali su bili odlična zabava.“

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili