Bookmate
Bookmate
Zorana Karapandžin |

Da li postoji ženska književnost?

Živimo u vremenu kada žene mogu slobodno da pišu. Žene predstavljaju najveći deo čitalačke publike, žensko pismo je u poslednjoj deceniji postalo itekako prihvaćeno i bitno.

Sada nam je čak ponekad i glupo da pomenemo termin ženska književnost i radije se držimo stava da je književnost jedna i da nema veze da li je stvara muškarac ili žena, sve dok je delo kvalitetno. I to je tačno, tu nema dileme. Međutim, nije oduvek bilo tako i nisu oduvek žene imale slobodu da stvaraju umetnost. Žensko pismo je danas posebna kategorija koja je izuzetno zanimljiva za proučavanje. Žene koje su pisale su vekovima bile ignorisane i nisu mogle da nađu svoje mesto pod suncem jer su prosto bile inferiorne u društvu koje je favorizovalo muškarce u svakom pogledu. Muškarci su dominirali u svim profesijama, pa tako i u književnosti. Zbog toga je bitno da se pominje termin ženska književnost. Bitno je da se stvore okviri za izučavanje nečega što je stvorila grupa koja je kroz istoriju bila marginalizovana, kao i da se pronikne u živote tih žena koji su bili specifični ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima su se nalazili.

Neki od prvih pokušaja da se uvaži ženski doprinos književnosti zabeleženi su u 18. veku od strane muškaraca, naravno. A jedna od prvih žena koja se usudila da napiše nešto na temu ženskog pitanja i ravnopravnosti polova bila je Meri Vulstonkraft, majka čuvene spisateljice Meri Šeli koja je stvorila Frankenštajna. Meri Vulstonkraft je 1792. godine napisala tekst pod nazivom Odbrana prava žena, rukopis koji se smatra jednim od najznačajnijih feminističkih tekstova u istoriji. Zalagala se za to da muškarci i žene treba da imaju jednak pristup obrazovanju, što nama sada zvuči potpuno normalno i logično. Međutim, to je tada bio veoma radikalan stav, tako da se Meri Vulstonkraft danas smatra začetnicom liberalnog feminizma. Sve što su žene u to vreme pisale čitale su uglavnom samo druge žene. Tek sa dolaskom Virdžinije Vulf, stvari počinju polako da se menjaju. Njen esej Sopstvena soba govori upravo o tome da je ženama potreban prostor da bi se razvijale i rasle u književnosti - kako fizički prostor, tako i metaforički. Ovaj esej se smatra za jedan od najvažnijih feminističkih tekstova, pogotovo što je relevantan i danas. Tek sa drugim talasom feminizma, ženska književnost je počela da se izučava na univerzitetima i to u vidu posebnih kurseva i programa.

Dakle, kada se danas pitamo da li je termin ženska književnost relevantan, možemo možda da kažemo da nije. Ali ako uzmemo u obzir to koliko dugo su žene bile marginalizovane i šta je sve bilo potrebno da bi imale pravo da učestvuju u književnosti rame uz rame sa muškarcima, moramo priznati da je ovaj termin izuzetno važan. Sa feminističkim pokretom nisu samo žene postale bogatije i dobile pravo da se bave čim žele. Ne, to je jako usko gledište. Ako pogledamo sva ta dela koje su žene kroz istoriju napisale i zamislimo da toga ne bi bilo da se neke žene nisu za to izborile - možemo da vidimo koliko bi književnost bila siromašnija. Dakle, feminizam nije zaslužan samo za to što su žene priznate kao spisateljice, već i za to što je književnost danas daleko bogatija. Žensko iskustvo je nešto što je većini muškaraca nepoznato. A kada žena piše o sopstvenom iskustvu, a to onda pročita druga žena i poistoveti se - tu vidimo koliko je taj odnos važan. Naravno, postoji ogroman broj kvalitetnih muških pisaca koji su zasluženo dobili status priznatog pisca. Istorija književnosti bez nekih od njih ne bi bila ista. Ali ne bi bila ista ni bez Virdžinije Vulf, Silvije Plat ili Margaret Atvud. Bez njih svet ne bi bio isti.

I uprkos tome što žene sada pišu neuporedivo više, termin spisateljica i dalje nosi negativnu konotaciju. Rodno senzitivni jezik je izuzetno važna stvar, jer jezik oblikuje našu stvarnost. Ukoliko reč spisateljica bude nastavio da se koristi uz određenu dozu ironije ili ismevanja, ženska književnost će biti smatrana beznačajnom i banalnom (kao što često i jeste slučaj). Kod nas nažalost nije retkost da čujete nekog kako kaže da žene pišu lošije od muškaraca ili da pišu samo sentimentalne ljubiće i vikend-romane. A ne postoji veća zabluda. Ipak, očigledno je da Margaret Atvud i njena Sluškinjina priča ponekad nisu daleko od istine. Ono što mi moramo da radimo, jeste da čitamo žene i da ohrabrujemo druge da ih čitaju, kako žene, tako i muškarce. I posebno njih. Kada muškarci budu počeli masovno da čitaju spisateljice poput Atvudove, videće da je ženska književnost mnogo više od ljubavnih romana.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili