Poznajete li književni Portugal?

Poznajete li Portugal? Ako ne, svakako preporučujemo posjet ovoj prekrasnoj zemlji. To je najstarija europska država koja je svoje granice definirala 1139. Portugalski je službeni jezik devet zemalja u kojima živi više od 236 milijuna ljudi. Nekada je bio velesila, a ugovorom Tordesillas 1494. pripalo je ovoj malenoj državi pola “Novog svijeta” uključujući Brazil, dijelove Afrike i Azije. Portugalsko je carstvo bilo prvo svjetsko carstvo u povijesti, te najdugovječnije jer su vladali skoro šest stoljeća. Sve je to vidljivo šetate li Lisabonom i putujete li Portugalom. U nevelikom gradu dočekat će vas uvijek neko iznenađenje.

Portugal je domovina hrasta plutnjaka pa su najveći proizvođači pluta – sjetite se toga kad slijedeći put uz knjigu želite popiti čašu vina. Tu je i najstarija knjižara na svijetu – Bertrand knjižara je otvorena 1732., a nakon razarajućeg potresa 1755. od 9.0 Richtera nakon kojeg je uslijedio tsunami pa požar ostavio je Lisabon u ruševinama – 85 posto zgrada je sravnjeno sa zemljom, a 275 000 stanovnika je poginulo. Lisabon je ponovno sagrađen, a tako i slavna knjižara, ali na drugom mjestu – i tu je i danas, od 1773. Portugal ima most Vasco da Gama dug 17 kilometara, jedno je od omiljenih mjesta za surfere s obalom dugom 800 km i 364 surfing dana.

Lisabon je raj za knjiške moljce. Pun je knjižara i knjižnica. Osim već spomenute najstarije tu je i modernija ali u svijetu jako popularna – knjižara Ler Devagar (što znači “čitati polako”). Nalazi se u ulici ispunjenoj tvornicama iz 19. stoljeća koje su pretvorene u umjetničke i kulinarske galerije i prostore. Poznata je po visećem biciklu koji dominira visokim prostorom i koji je omiljena instagram foto kulisa. Osim konzumacije knjiga moguća je i konzumacija kave i dobrih pita.

Nedaleko od najstarije knjižare na svijetu nalazi se poznati kafić “A Brasileira”, ispred čijih vrata stoji brončana statua najvećeg modernog pjesnika Portugala, Fernanda Pessoe.

Obidos – grad knjiga

Portugal je poznat i po jedinstvenom gradu knjiga koji je  posebno označen kao grad „ljubitelj knjiga“ I u kojem se nalazi dobro očuvana srednjovjekovna infrastruktura. Obidosom dominira hotel Literary Man koji je od poda do stropa ispunjen knjigama. Svaki rezervni nosač zida je pokriven knjigama, što iznosi više desetaka tisuća naslova.

Portugalska književnost

Od 1974. portugalska književnost usredotočuje se pripovijesti, a važni su romanopisci José Cardosa-Piresa, Olga Gonçalves, Lídia Jorge, António Lobo Antunes i naravno, José Saramago, koji je 1998. dobio Nobelovu nagradu za književnost i koji je priznat kao jedan od velikih modernih pisaca fantastike.

Fernando Pessoa

Veći je dio djetinjstva Pessoa proveo u južnoj Africi, vratio se u domovinu 1905. na studij portugalske književnosti koji nije završio. Radio je kao inokorespodent, i pisao na portugalskom, engleskom i francuskom. Pisao je pod čak 70 pseudonima koje je nazivao heteronimima koji nisu tek imena već funkcioniraju kao posebni autori, s vlastitim jezikom, biografijom i nazorima.

José Saramago

Saramago, divlja rotkvica bio je zapravo nadimak njegova oca, a zabunom je upisano kao prezime Joséa rođenog u siromašnoj seljačkoj obitelji – njegovo je prezime trebalo biti de Sousa. U Lisabon je obitelj preselila 1924. kad je otac dobio posao policajca, i nekako su se zaredale tragedije – umro je Joséov dvije godine stariji brat, opisao je i smrt djeda… José je bio sjajan đak, ali roditelji nisu mogli plaćati školovanje pa su ga upisali u tehničku školu. Nakon završetka radio je dvije godine kao automehaničar. Otkrio je knjige i svaki slobodni trenutak boravio u knjižnici, oženio se, dobio kćer, počeo raditi kao socijalni radnik, pa u izdavačkoj kompaniji kao prevoditelj i novinar… Tek kad je napunio 50 godina Sarmago se potpuno posvetio pisanju i književnosti. Smatran je najvećim živim portugalskim i jednim od najutjecajnijih europskih pisaca, a prevođen je na 30ak jezika. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1998., a umro je 2010. na španjolsko Lanzarotu gdje je živio u egzilu od 1992.– vlada Portugala smatrala je njegova djela uvredljivima. Nisu mu mogli opisivanje Isusa kao čovjeka, ni to što je bio ljevičar i ateist.

Luís de Camões

Rođen u Lisabonu Camões je bio potomak osiromašene plemićke obitelji iz Galicije, a po majci je bio u srodstvu s Vascom da Gamom. Studirao je na slavnoj Coimbri, dobio posao u dvorskoj službi i sve bi bilo dobro da se nije zaljubio. Protjeran s dvora priključio se vojsci i kod Ceute izgubio desno oko. Imao je buran i ne baš sretan život – 17 je godina služio po istočnim zemljama, bio u zatvoru zbog duga, optužili su ga zbog pronevjere, preživio je brodolom, imao vezu s mulatkinjom i robinjom, borio se u Goi, Macauu, Mozambiku i tek se 1570. vratio kući. Pod kraj života živio je u bijedi i umro u ubožnici. Camões je iza sebe ostavio važna djela – tri drame, lirske pjesme, spjev s gotovo deset tisuća stihova, a slavu mu je donio spjev “Luzitanci”, tj. Portugalci, o putu Vasca da Game oko Afrike i početak portugalskih plovnih puteva prema Indiji što je njegovoj domovini donijelo prosperitet.

Miguel Torga

Torga je jedan od najvećih portugalskih pisaca 20. stoljeća, pisao je kratke priče majstorski, te uz ostalo pisao dnevnik od 1932. do 1993. rođen je u selu u sjevernom Portugalu u obitelji farmera, kratko je polazio katoličko sjemenište, a onda ga je otac poslao ujaku u Brazil gdje je radio na plantaži kave. Ujak je vidio da je nećak pametna glava pa mu je platio studije – Torga se vraća u domovinu i 1925. diplomira medicinu. Nakon toga ima praksu prvo u svom rodnom selu, a onda i u drugim mjestima, počinje pisati, a radi kao otorinolaringolog u Coimbri. Zbirka kratkih priča Prekoplanina (što je doslovno ime regije, Trás-os-Montes (1941) postala je odmah klasikom. became an instant classic. Dva je puta nominiran za Nobelov nagradu , a umro je priznat i voljen u svojoj zemlji 1995. u dobi od 87 godina.

Na kraju, moramo spomenuti i dva ne-Portugalca. Yann Martel je kanadski pisac poznat po “Pijevom životu” a onda je radnju smjestio u Portugal u romanu “Visoke planine Portugala”. Pascal Mercier, zapravo Peter Bieri Švicarac je koji zaslužuje biti na ovom popisu zbog romana “Noćni vlak u Lisabon” zbog kojeg su mnogi posjetili i zavoljeli taj čaroban grad.

Saramago često iz uspomena prelazi u književnu stvarnost u brojnim nezaboravnim iskazima, među kojima je jedan od najlepših: Ma koliko se čovek trudio, nikada nema dovoljno reči da se opiše sirotinjski seoski kokošinjac. / The New York Times

Čitajte

Poklon koji produžava prazničnu magiju

Klikni

• knjiga