Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)
Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)
Milica Đorđević (Knjigatron) |

Da li svako može napisati roman?

Ako se nalazite na ovom portalu, i čitate tekstove objavljene na njemu, nesumnjivo vas interesuje književnost.

Možda ste ovde došli sa namerom da vidite utiske o knjizi koju planirate da pročitate, o delu koje ste već pročitali ili ste pak ovde radi dobre preporuke koja bi upotpunila vaše opuštajuće nedeljno popodne. Međutim, ukoliko ste kliknuli baš na naslov ovog teksta, sasvim je moguće da to niste uradili ni iz jednog od prethodno pomenutih razloga.

“Da li svako može napisati roman?” je pitanje koje je počelo da mi preokupira um kada sam okrenula poslednju stranicu romana “Kako napisati roman”, koji sam u suštini počela da čitam jer me je zanimalo kako se isti piše. Mada, ono što me je još više zanimalo jeste da li će ova knjiga stajati čvrsto iza svojih tvrdnji i iste prikazati u praksi, da li će uspeti da me ubedi da i ja mogu napisati roman i da li će preinačiti ono što ja smatram značajnim romanom, koji se teško razaznaje u ovom dobu masovne proizvodnje, kako svega pa tako i romana, ili je mene pak u stavovima koje imam skroz na skroz pregazilo vreme.

Proces dolaženja do ovih odgovora je slojevit poput samog dela te počnimo prvo od činjenice da je ova knjiga roman koji govori o tome kako se piše roman, dok je njegova osnova zapravo neka vrsta savremene bajke koja je ujedno i demonstracija metode pisanja romana u kojoj protagnostkinja piše roman i tako opet pokazuje kako se piše roman. Da, znam, predugačka mi je rečenica i “sigurno” nemam svetlu budućnost u svetu proslavljenih autora, ali ono što mogu da potvrdim jeste da je autor ovog dela očigledno pristalica one stare “ponavljanje je suština znanja”. To je ujedno i prva stvar u kojoj se slažemo.

Osnovna fabula ove knjige je moderna verzija Zlatokose. Ona žarko želi da napiše roman ali ne zna kako i tako počne da pohađa kurs pisanja kod Medvedića. Njegova predavanja se svode na tehničke karakteristike metode “Pahuljice”, koja vam garantuje da ćete napisati roman ukoliko su vam mrske preostale metode poput čiste inspiracije, neprikosnovenog književnog talenta i poklapanja zvezda čijim padom ulazite u istoriju svetske književnosti. Tu se pojavljuju i agent Vuk, Prase koje upućuje preke poglede Vuku kao i još neki likovi koji će naposletku i sami biti deo jednog od zapleta.

Da je ova knjiga napisana po tezama, mislim da se dosta ljudi ne bi pomaklo nakon desete stranice, a iskreno mislim i da više od deset stranica u njoj ne bi bilo. Ono što je odličan postupak jeste ova autorova demonstracija, ova moderna bajka, te slobodno mogu reći da pisac stoji iza svojih stavova (kao i da iste primenjuje u praksi) a i da je moja prva dilema u vezi sa ovim delom razrešena. Njoj dodajem kao plus činjenicu što ovo delo ne umanjuje vrednost drugih metoda pisanja, pa čak i onih koje nemaju teze.

Drugo, ne znam da li je ovo neka tajna savremenih priručnika u kojima se do ostvarenja komplikovanih ciljeva dolazi jednostavnim koracima ali priznajem da sam i sama dobila neki čudan osećaj kad sam završila ovu knjigu - nekako mi je sve odmah postalo jasnije i lakše i sasvim moguće. Činilo mi se da bih negde tamo u budućnosti bila utisnuta u koricu svog prvog romana ukoliko bih ispratila sve navedene korake i bila revnosna poput Zlatokose. Dakle, ja sam sigurna kada bismo ti i ja i još par naših prijatelja seli i kada bi svako od nas napisao roman koristeći metodu “Pahuljice”, metodu smernica za putovanja misli i ideja, da bismo svi ustali sa romanom prvencom u rukama.

Ovog momenta pak, moj postupak, izlazi van granica prikaza ovog romana, gde prijateljski, i nikako drugačije, želim u vama da pokrenem razmišljanje na jedno mnogo važnije pitanje:

”Okej, pošto je sada sasvim izvesno da to možemo, da li to znači da bi trebalo to da uradimo?”

I nemojte odmah da skačete i da me nazivate filozofom i da mislite da ovaj prikaz ide u pogrešnom smeru, jer on zapravo ide u savršenom smeru. Dakle, moja namera nije da osudim intenciju ovog dela. Šta više, roman sam ocenila visoko na Goodreads-u jer je na iznenađujuće kreativan način uspeo da bude slika i prilika masovne proizvodnje kojoj svi u ovom savremenom dobu svedočimo i јеr smatram da u ovoj knjizi postojе iznenađujuće skromni momenti - i zbog toga prema piscu ne gajim ništa drugo no poštovanje.

Moja namera je da ilustrujem kako upravo jedno od ovih dela može da nas nagna na razmišljanje o mnogo važnijim pitanjima i da ujedno istaknem paradoks toga i ovog XXI veka. Dakle, “biti u sistemu ili ne biti?”, “kako biti drugačiji, originalan?” su pitanja današnjice. Hm, možda ipak samo možemo biti malo više drugačiji ili malo više ili manje originalni od drugih, jer u XXI veku izgleda kao da svako može sve dok se retko ko ističe u bilo čemu. I da, svi mi želimo ali pitanje je čemu i na koji način doprinosimo ako to isto uradimo. Na kraju krajeva, pitanje je i da li bi trebalo duboko da razmišljamo o ovakvim stvarima ili da samo pratimo korake tuđeg sistema pa kud puklo da puklo. Da li pisanje romana treba da bude spoj naše želje da napišemo ludačku priču sa prekul likovima ili pak, nasuprot tome, naš cilj treba biti da uvrstimo svoje životno znanje u zbirku dugačkih eseja. Ili je cilj nešto sasvim treće poput uklapanja ovih eseja u upečatljive likove i podjednako pitku fabulu.

Pa, odgovor na ova i sva druga pitanja je i da i ne. I paradoks je što naslov ovog teksta iziskuje i stvara utisak da će čitalac zapravo dobiti razrešenje, dok zapravo nije tako jer u savremenom dobu sve prolazi i ništa ne prolazi, sve se dešava i ništa se ne dešava, i neradno priznajem i skromno zaključujem da možda tako počinje da biva i u književnosti. Ili je pak tako već neko vreme?

Zato mi na kraju ne preostaje ništa drugo nego da vas ostavim sa tom paradoksalnom mišlju jer moliću lepo, mene nije pregazilo vreme već sam samo ovog vremena savršeno svesna. I tako privodim ovaj prikaz raspletu do koga sam došla koristeći svoju metodu pretvaranja da sam sa vama na kafi i da vam eto pričam onako kežual o ovoj knjizi gde svi na kraju shvatimo da sve možemo i da nam je svet na dlanu ali da nemamo pojma šta sa time da radimo, šta od toga da načinimo. I tako se kobajagi pakujemo, plaćamo račun i pri rastajanju ispraćamo jedni druge ohrabrujućim rečima: “ma hajde kad već ne znamo, daj da ispratimo neke korake koji našoj zvezdi “garantuju” smislen pad”.

Zabeležite ovaj mali trik, šta znam, možda vam bude korisno za ključni deo vašeg romana u nastajanju.

Autor teksta: Milica Đorđević (@knjigatron)

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili