Bookmate
Bookmate
Vanja Gavrovski |

Kafkino pismo Mileni

>Pisma Mileni< su emotivna knjiga ljubavnih pisama koje je Mileni Jesenskoj napisao Franc Kafka. To je najcelovitije Kafkino delo, a kritičari se slažu da su njegova pisma najlepša i najbolnija koje je jedan muškarac napisao ženi.

Milena Jesenska rođena je u Pragu. Otac joj je bio ugledni univerzitetski professor i vlasnik stomatološke ordinacije. Majka joj je bila veoma bogata, ali i bolešljiva, preminula je kada je Mileni bilo 17 godina.

Otac je za nju imao velike planove, da završi medicinu i preuzme njegovu ordinaciju, ona je želela nešto drugo. Udala se i preselila u Beč gde je živela u siromaštvu dok nije počela da piše. Prilikom jedne posete Pragu, srela je izvesnog Franca Kafku. On je radio u osiguravajućem društvu, a u slobodno vreme, pisao je priče. Milena je u želji da prevede njegovu pripovetku “Predrasuda” 1919. kontaktirala Kafku. Bio je ponosan na to pismo i pokazivao ga je verenici. Dva dana pre zakazanog venčanja Kafka je sve prekinuo, jer se njegov otac protivio tom braku.

Kada je 1920. upoznao Milenu počeo je da joj uporno šalje pisma. Na prvo nije ni odgovorila, a onda je sve započelo. Genijalnost i nesreća, potreba za ljubavlju terala ga je ka Mileni koju je doživeo kao “živu vatru kakvu dotad nikad nije vidio” i “kao more, jaku kao more”. Pisma su ispisala priču o njihovoj nemogućoj ljubavi.

Otac je posle pune tri godine od Milene zahtevao da se razvede i vrati u Prag. Nije htela da posluša njegove naredbe, a Kafkine bolesti se plašila i tada je pokušala da se otruje.

Sve bolesniji, Kafka je nastavio da ispisuje pisma upućena ženi čijoj se hrabrosti divio. Umro je 1924. u sanatorijumu Kierling blizu Beča. Nekoliko sati pre smrti Milena ga je videla. Pisma je ostavio prijatelju Maxu Brodu uz molbu da ih spali, srećom za istoriju književnosti, on Kafkinu želju nije ispunio.

Par meseci, posle Kafkine smrti, Milena se razvela, vratila se u Prag i počela je da se bavi publicistikom. Udala se za arhitektu Jaromira Krejcara i u braku s njim dobila kćerku Janu. Od 30-ih godina bila je aktivno uključena u antifašistički pokret, zbog čega je uhapšena, iz zatvora je prebačena u koncentracioni logor u kojem je umrla u maju 1944. godine. Milenino tijelo spaljeno je u logorskom krematoriju i pepeo rasut po obližnjem jezeru. 1952. Godine u Nemačkoj su objavljena Kafkina “Pisma Mileni”.

Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:

(Četvrtak)

Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.

I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se ”škatule”, ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili