Jasmina Marković Karović, vlasnica izdavačke kuće Urban Reads / foto: Ena S.
Jasmina Marković Karović, vlasnica izdavačke kuće Urban Reads / foto: Ena S.
Miljan Tanić |

Žene u izdavaštvu - Jasmina Marković Karović, Urban Reads

Dobitnica nekoliko nagrada iz oblasti izdavaštva, Jasmina se pre svega bavi kvalitetnom književnošću za omladinu

Direktori i vlasnici najvećih izdavačkih kuća su muškarci, ali ono što primećujemo poslednjih godina jeste, da se sve više žena nalazi na čelu manjih i nezavisnih izdavačkih kuća. Mnoge su se na taj korak osmelile nakon što su radile u većim izdavačkim kućama, ili su jednostavno, zaljubljene u književnost, odlučile da svoju ljubav pretvore u posao. Ko su žene u izdavaštvu, otkriće vam Bookmate Žurnal u svom serijalu koji će biti posvećen ne samo vlasnicama, već i urednicama manjih i većih izdavačkih kuća.

Danas vam donosimo prvi od dvanaest intervjua sa izdavačicama u Srbiji i regionu.

Nije nam bilo teško da se odlučimo za prvu među njima – Jasmina Marković Karović, osnivačica, urednica i vlasnica izdavačke kuće Urban Reads neko je na koga kolektivno odmah pomislimo kada se govori o ženama u izdavaštvu u Srbiji. Dobitnica je nekoliko nagrada iz oblasti izdavaštva, a bavi se pre svega kvalitetnom književnošću za omladinu.

Želela sam da osnujem svoju firmu, da pokrenem nešto gde ću moći da se izrazim i u čemu ću moći da uživam, a jedino znanje koje sam imala, ne računajući iskustvo u marketinškoj agenciji, je o knjigama.

Kako i zašto si se odlučila baš za izdavaštvo? Da li ti je to bila oduvek želja ili se razvilo?

To se razvilo naizgled iznenadno, ali verovatno je kuljalo godinama u meni. Svakako sam pravila plan da izađem iz advertajzinga, koji mi je pružio toliko željenu finansijsku nezavisnost i raznorazne blagodeti, ali me iznurio do krajnje granice. Želela sam da osnujem svoju firmu, da pokrenem nešto gde ću moći da se izrazim i u čemu ću moći da uživam, a jedino znanje koje sam imala, ne računajući iskustvo u marketinškoj agenciji, je o knjigama. Na stranu to što sam filološkinja, u glavi sam imala gomilu do tada bespotrebnih informacija, tipa šta se trenutno čita u svetu, šta je popularno šta nije, ko je šta izdao, šta je od trenutne ponude precenjeno, šta potcenjeno, itd. U tom trenutku mi se činilo da je niša omladinske književnosti nedovoljno iskorišćena na našem tržištu, a ja znam koliko mi je u tinejdž danima značila edicija „Plava ptica“, pa sam presekla i rešila da rizikujem.

Portret - Jasmina Marković Karović / foto: privatna arhiva
Portret - Jasmina Marković Karović / foto: privatna arhiva
Većinu knjiga izdajem jer je to nešto što bi čitala šesnaestogodišnja ja, ali postoje naslovi koje izdajem jer su ih klinci vrlo glasno tražili.

Kako je raditi u izdavaštvu u Srbiji? Kako je biti izdavačica u Srbiji?

Kao i sve u Srbiji – kad se praviš lud i živiš u svom mehuru, divno je. Jer radiš divan i zanimljiv posao, biraš nove naslove, komuniciraš s prevodiocima, s dizajnerima, snimaš se za Tik-tok, juriš slovne greške na tabletu, itd. Ali kad zagrebeš malo dublje, pa shvatiš da ima mnogo, mnogo dece koja obožavaju knjige a ne mogu da priušte da daju 900 dinara, koliko košta prosečna knjiga, pa moraš da se dovijaš da se tvoje knjige nađu u što više biblioteka jer si i ti tako počela s čitanjem, ali s druge strane odbor koji odlučuje o otkupu knjiga za državne biblioteke ne smatra da su tvoje knjige važne da se nađu u bibliotekama pa te ne odaberu, a zaposleni u bibliotekama se kunu da se knjige traže i da nas oni stavljaju na spisak, a ti znaš da tu ima mnogo važnih knjiga koje su em nagrađene, em se bave temama koje mogu značajno da promene živote tvojih mladih čitalaca… e, onda shvatiš da to što si izdavačica jeste krasno na papiru i kad daš neki lep intervju i staviš divnu fotku sebe u svojoj cvetnoj knjižari, ali s druge strane te zaboli stomak jer ipak živiš u Srbiji i šansa da promeniš sistem, pa čak i taj izdavačko-bibliotekarski, je ravna nuli. Meni je teško da budem izolovana i da uživam u svom poslu kad znam gde živim, a prolećni otkup knjiga me svake godine iznova podseti na to. Uzgred, da ne bude da se samo nešto žalim, makar mi to što sam žena nije bila neka posebno otežavajuća okolnost u ovoj industriji. Na početku vas svakako ne shvate ozbiljno, možda i jer ste žensko, ali kad posao poraste i saradnici uvide kako stvari stoje, više ništa nije važno sem toga da li ste pošteni, držite li reč i plaćate li redovno. A to, razume se, nema nikakve veze sa polom. Jedino što određenim ženama može da oteža stvar u privatnom biznisu je to što su i majke - to mnogo, mnogo menja stvar i ograničava vam i vreme i živce, posebno živce, ali o tome nekom drugom prilikom, da ne obeshrabrujemo mlade žene koje se razmišljaju da započnu svoj biznis.

Izlog knjižare Urban Books / foto: privatna arhiva
Izlog knjižare Urban Books / foto: privatna arhiva

Kako biraš knjige koje objavljuješ? Da li su to knjige za koje imaš lični entuzijazam i viziju ili objavljuješ ono što “oni” žele da čitaju - ko god “oni” bili?

I jedno i drugo. Većinu knjiga izdajem jer je to nešto što bi čitala šesnaestogodišnja ja, ali postoje naslovi koje izdajem jer su ih klinci vrlo glasno tražili. Ni jedno ni drugo nisu garancija uspeha, neke knjige su bile mrtve godinama, pa su ih vaskrsnule društvene mreže, neke su doživele instant uspeh, ali su ubrzo nakon toga prestale da se prodaju… Svakako, uprkos tome što pažljivo biram naslove, smatram da je glas mladih najvažniji jer oni tačno znaju šta hoće i u čemu uživaju i šta su spremni da kupe i preporuče. Hvala Bogu na društvenim mrežama, preko kojih mogu svakodnevno da komuniciram s njima i pročitam šta ih sve zanima.

Knjižare su poput sajmova knjiga, imate priliku da porazgovarate s ljudima koji kupuju vaše knjige, da vidite ko su, šta još sem vas čitaju, koliko imaju godina, zašto kupuju baš to…

Koji su sve to aspekti koji su uključeni u izdavanje jedne knjige?

Prvo odabereš naslov – nekad ga sam iskopaš, nekad pratiš kritičare koji pišu o omladinskoj književnosti, nekad ti ga agenti ponude. Nakon toga juriš kom agentu pripadaju i dogovoriš se o finansijskim uslovima, potpisuješ ugovor, itd. E kad to sve završiš, a sada brzo ide jer se i ugovori odrađuju elektronski, sedneš sam sa sobom ili svojim timom da vidiš šta ćete dalje. Ko će to da prevodi, kome će taj tip knjige najviše da legne od tvojih prevodilaca (ja radim s nekoliko prevodilaca godinama, pa se očas posla dogovorimo), pa kad se prevod završi onda šalješ lektorki Staši, koja ti radi sve knjige, a dok se Staša bavi lekturom ti sa dizajnerom (uglavnom našim Dragančetom) dogovaraš i dumaš kako treba da izgledaju korice… Nakon svega toga, pošalješ knjigu da se pripremi za štampu, iščitate svi još po jednom, i šalješ štamparu… Kad ti javi da je gotovo, jednostavno crkneš od sreće i jedva čekaš da odeš po to. Taj trenutak je vrlo važan, jer sam ja uverena da kad više ne budem osećala uzbuđenje i tremu pred odlazak u štampariju po novu knjigu, da ću iste sekunde prestati da se bavim ovim poslom.

Urban Books je više puta bio nagrađen / foto: privatna arhiva
Urban Books je više puta bio nagrađen / foto: privatna arhiva

Da li si se ikada plašila neuspeha?

Neuspeha se plašim svaki dan, ja sam prilično anksiozna osoba, i to onaj najgori anksiozac – brigadžija. Non-stop brinem, i to uglavnom unapred, razvijam filmove u glavi na nivou sata šta sve može da pođe po zlu, kako će svaka nova knjiga da propadne i povuče me u ambis, kako će mi neko obiti knjižaru i zapaliti (!) sve knjige, kako ću uskoro previše da omatorim i kako će biti neukusno baviti se promocijom omladinske književnosti, tako da je strah od neuspeha kod mene sveprisutan. Može biti da me on najviše i goni da idem napred, ko zna. Ali potajno zavidim svakome koga eventualni neuspeh ne zabrinjava, ko je toliko siguran u sebe da ne razmišljajući ide napred.

Tvoja knjižara je definitivno jedna od najlepših u gradu - kako si došla na ideju da se upustite i u takav poduhvat?

Ijaaao, hvala ti na tim rečima, i ne slutiš koliko mi znače. E sad, gotovo sam sigurna da nema izdavača koji ne želi da ima svoju knjižaru, koliko god mali bio. Knjižare su poput sajmova knjiga, imate priliku da porazgovarate s ljudima koji kupuju vaše knjige, da vidite ko su, šta još sem vas čitaju, koliko imaju godina, zašto kupuju baš to…To je neprocenjivo iskustvo na osnovu koga bukvalno nadalje možete da gradite svoje izdavačke planove.

Jedna od najlepših knjižara prepuna je cveća i cvetnih motiva / foto: privatna arhiva
Jedna od najlepših knjižara prepuna je cveća i cvetnih motiva / foto: privatna arhiva

Ja sam ovaj lokal želela godinama, ma bukvalno otkad znam za sebe meni je ovo bio omiljeni lokal u kraju, i spletom okolnosti sam na vreme saznala da se prethodni posao zatvara i prebacuje na onlajn. Ja inače i živim u zgradi u kojoj je knjižara, a kad sam ugovarala ulazak u lokal bila sam u drugom stanju, pa je za mene ta knjižara nekako bila spas od moguće postporođajne depresije – ljudi su mi sve vreme tapšali kako sam eto veoma sposobna i sve stižem, ali istina je potpuno drugačija: ja sam bila sveže porođena kad sam je otvorila, i ona me je spasla da održim zdrav razum, da imam nekoliko sati dnevno koje provodim koristeći mozak i ne brojim flašice, dude i pelene. Ona mi je bila izlazak iz kuće od 10h do 14h svakog dana tokom trajanja porodiljskog, a to su četiri sata tokom kojih sam mogla da izađem iz pidžame i uljudim se i komuniciram s ljudima i podsetim sebe na onu staru sebe koja ima svoj život i svoje telo pod kontrolom. Tako da je ova divota od knjižare praktično bila moj post-porođajni projekat i zato je tako lepa - jer mi je bila mnogo važna.

Sem knjiga, serija i filmova, malo šta me u poslovnom smislu zanima i čini srećnom, dosta sam tu ograničena.

Da se ne baviš izdavaštvom, čime bi se bavila?

Toliko sam želela da izađem iz advertajzinga kad sam prešla trideset petu da bih se u tom trenutku verovatno bavila bilo čime, i piljaru bih otvorila samo da pobegnem. Mada, čini mi se da ne bih otišla mnogo daleko, ili bih se bavila prevođenjem, ili bih otvorila školu jezika, svakako ne bih pobegla mnogo od sebe. Sem knjiga, serija i filmova, malo šta me u poslovnom smislu zanima i čini srećnom, dosta sam tu ograničena.

Šta bi savetovala mladim ženama koje bi da se oprobaju u izdavaštvu? Postoji li neka formula za uspeh?

Formula za uspeh je da toliko ne želiš više da radiš za nekoga da ćeš učiniti sve da ti se firma podigne i uspe. Makar je tako kod mene, užasava me pomisao na to da neko ponovo može da mi određuje radno vreme i naređuje šta treba da radim i procenjuje da li je bilo dovoljno dobro i uspešno, tako da ću da grebem i rukama i nogama da ovo održim. Iako praktično radim stoput više nego što sam radila pre, ali živim u iluziji da radim manje jer sama određujem kad ću i koliko raditi. U krajnjem slučaju, niko me ne gleda popreko kad ujutru javim da mi je dete u toku noći dobilo temperaturu, mogu da ne dođem na posao i da sve nadoknadim u svom ritmu kad ozdravi. To je neprocenjivo.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili