Isidora Bjelica 25. februara 2016. godine / foto: Branislava Mićić
Isidora Bjelica 25. februara 2016. godine / foto: Branislava Mićić
Branislava Mićić |

Devojčica koja je verovala u čuda

O Isidori Bjelici, njenim tajnama, strastima, snovima, ekskluzivno za Bookmate Žurnal piše kolumnistkinja Branislava Mićić

Kad upoznate voljenog pisca, uvek se iznenadite. On nije isti kao njegove knjige. A vi očekujete upravo to.

Kada sam Isidoru Bjelicu prvi put srela i poslušala svoj instinkt da joj priđem, ona je ručala sa svojim suprugom, Nebojšom Pajkićem, u jednom beogradskom restoranu. Iza njih je bio veliki izlog i letnje sunce obasjavalo je ceo prostor.

“Rukama je često prilazila licu, kao da želi da se zakloni od radoznalih pogleda…”

Isidora je bila u krem haljini na puf rukave. Na glavi je nosila krem šešir sa velikim obodom. Rukama je često prilazila licu, kao da želi da se zakloni od radoznalih pogleda… Bio je to početak novog milenijuma i radoznalost ljudi još se nije hranila putem društvenih mreža.

Pre nego što vam otkrijem moju najveću tajnu o Isidori, zamoliću vas da zažmurite i zamislite oblak „Chanela 5“, parfema koji je ostajao dugo posle njenog odlaska iz novinske redakcije, kao nekakav mirisni dokaz da je književna diva do maločas bila tu.

„Chanel 5“ je na Isidori mirisao posebno. Kao balske dvorane, kao otmene hotelske sobe, kao čelična vera u ljubav i kao slatko obećanje za duhovnu avanturu, koja je sa njom bila zagarantovana.

Branislava Mićić, Isidora Bjelica, Nebojša Pajkić, Ivana Popović / foto: privatna arhiva
Branislava Mićić, Isidora Bjelica, Nebojša Pajkić, Ivana Popović / foto: privatna arhiva

Od Isi, kako sam je zvala, uvek bih čula neko neverovatno medicinsko otkriće, novu ezoterijsku tajnu, novu poslovnu ideju… Govorila je pet jezika i, surfujući na internetu, grabila kroz nauku i onostrana znanja koracima od sedam milja. U nekom trenutku ja bih se dosetila da uključim diktafon i napravim intervju s njom.

- Što da ne? - rekla bi Isi, jer smo obe delile ljubav prema čitateljki, koja zaslužuje da čuje najbolje. Samo bismo prebacile razgovor na „per si“ i nastavile u istom tonu.

“Svoje tekstove pisala je brzo i bez slovnih grešaka. Radovala sam se svakoj njenoj novoj kolumni.”

Isidora je bila veliki profesionalac, sa istančanim osećajem za svaki pojedinačni medij i za različite želje publike. Svoje tekstove pisala je brzo i bez slovnih grešaka. Radovala sam se svakoj njenoj novoj kolumni. Bila je uvek moderna, zabavna i na jedan lepršav način - edukativna. Znala sam da će biti poslastica za čitateljke.

Imala je običaj da završava rečenice sa tri tačke. Kao urednik ženskih časopisa, ponekad bih poželela da obrišem barem njih. Čim bih ih obrisala, znala sam da sam pogrešila.

Branislava Mićić, Isidora Bjelica, Jasmina Mihajlović / foto: privatna arhiva
Branislava Mićić, Isidora Bjelica, Jasmina Mihajlović / foto: privatna arhiva

Stil, to je pisac. A Isidora je imala svoj stil. Ludo hrabar i ludo nežan u isti mah.

Ludo hrabra bila je Isidora – pisac. Ona je secirala emotivni život nežne Isidore od krvi i mesa. Zapisivala je sve brodolome njene tanane duše. Sigurna sam da je čak i u samrtnom času Isidora pisac bila na svom zadatku. Ostaće tajna šta je poželela da zapiše…

Isidora je volela uvide i svaki naš razgovor počinjao je ovako:

- Nećeš verovati kakvo sam prosvetljenje imala.

Ne zaboravite, Isidora je bila najplodniji srpski pisac koji je svoje uvide pretočio u književna dela. Napisala je preko 70 knjiga i nebrojeno kolumni, članaka, eseja, drama, scenarija…

Na moje pitanje: - Da li se razlikuju knjige koje ste pisali u euforiji od onih koje ste pisali u očaju? - odgovorila je:

- Hahaha genijalno pitanje, možda najbolje u mom životu. Znate, samo je jedan korak od očaja do euforije i nazad, hoću da kažem podjednako su autentične jer su izraz mog ludila da uvek pišem bez trunke predumišljaja i laži, direkt iz srca koje kuca prebrzo.

Isidora je bila i naš najveći globtroter. Razuverila je srpske žene da krstarenje nije rezervisano za bogate, da skupi spa hoteli nisu uvek skupi i da je putovanje - lek i za najteže bolesti. U jednom svom eseju za „Ona magazin“, za rubriku „Fešn putopis“, napisala je: O skoro svakoj zemlji na svetu imamo predrasude… Pozitivne, negativne, bilo kakve, ali jake predrasude koje postaju arhetipovi naših emotivnih skala.

Zlobnici su govorili da Isidora ne može bez popularnosti, da će jednom da im iskoči iz te-vea a ja sam joj se divila kako uspeva da „iskoči“ svim mojim kolegama u susret. Jednom smo pravile intervju u njenom stanu. Telefon joj je zvonio non-stop. Neki ljudi, njeni poslovni saradnici, prolazili su kao senke kroz dnevnu sobu… Deca, Lav i Vila, tražila su svoje… Nebojša se vratio s pijace i nabrajao šta je sve kupio…

“Razgovarale smo kao da imamo vremena na pretek, kikoćući se. To je bio njen omiljeni glagol kada je htela da opiše dobro raspoloženje.”

Isidora se nije obazirala na gužvu. Razgovarale smo kao da imamo vremena na pretek, kikoćući se. To je bio njen omiljeni glagol kada je htela da opiše dobro raspoloženje. Onda je Isi ustala, otišla do toaleta, koji je bio prepun flašica za parfeme i orijentalnih sitnica sa njenih putovanja, i odatle se vratila našminkana i sa raskošnim šeširom na glavi. Izvinila se što mora da nas napusti, pozvala taksi i otišla na snimanje jedne veoma gledane tv emisije.

Ono što nikome nisam rekla o Isidori, što sam čuvala kao tajnu, jeste koliko sam bila ponosna što mi je ona bila prijateljica, koliko sam se radovala svakom našem susretu. Bilo je to kao da detinjstvo još uvek traje i da idem na plažu sa devojčicom za koju znam da je superzabavna i dobra. Znam da će sijati sunce, da će more biti prozirno i toplo, da će pesak biti beo i mek, da ćemo se igrati i smejati kao u snu, i da mi neće biti neprijatno ni zbog čega. Ništa - ama baš ništa - neće zapeti tog dana. Eto tako je bilo pri svakom našem susretu. Čarobno.

Isi je imala zlatni prah kojim je umela da pospe običan dan i da ga pretvori u magiju. Njene oči, njeni šeširi, njene rukavice, njen glas, a tek njene reči… sve sam upijala kao svojevrsni performans.

Branislava i Isidora su bile velike prijateljice / foto: privatna arhiva
Branislava i Isidora su bile velike prijateljice / foto: privatna arhiva

Jednom mi je otkrila da šešire ukrašava sama. Kakva neobična strast! Odlazila je u jednu radnju u Beogradu, gde bi kupovala trakice, perje, šljokice i onda to sama zašivala i lepila na šešire. Isto je činila sa životom. Lepila je trakice, perje, šljokice i posipala zlatni prah po njemu… Sve do poslednjeg dana.

I šta još da otkrijem čitaocima Bookmate Žurnala, što se o Isidori još uvek ne zna?

Da je imala najbrži mozak koga sam srela. Verbalnu moć, kojoj nema ravne.

Da je zaboravljala uvrede, saplitanja i ljudsku glupost. Njen suprug Nebojša je izjavio da je njegova Isidora „devojčica koja je verovala u čuda“.

Branislava Mićić i Isidora Bjelica / foto: privatna arhiva
Branislava Mićić i Isidora Bjelica / foto: privatna arhiva

Bila je zaljubljena u svog muža. I on u nju. Živeli su romantičnu ljubav do poslednjeg trena.

- Samo dva posto ljudi na planeti ima šanse da ostvari srećan brak i to su ljudi najvišeg nivoa svesti. - izgovorila je Isidora u jednom našem razgovoru za novine.

- Da li ste vi još u braku? - upitala sam je.

- Jesam, hahaha. Treba doći do tih dva posto. - odgovorila je Isi.

Poznanici su mi tražili često da im Isi napiše posvetu na knjizi. Samo jednom sam joj zatražila i sama.

U mom primerku knjige „Škola za anđele“ (Laguna 2018) ostalo je napisano njenom rukom: Branislavi, adeptu svih tajni sveta, mom ličnom anđelu. Isidora Bjelica.

Isidorine književne teme su se menjale, ali Isidorini prijatelji nisu. Oni su bili priznati i poznati. Njima je posvetila knjigu „Zbog njih sam volela Beograd“ (Laguna 2018). Danas počiva kraj jednog od njih, velikog Milorada Pavića. Sigurna sam da se oboje raduju tome.

Isidora je verovala da se ljudska duša rasprši u milion svetlosnih ćelija, koje se opet spajaju u nova bića. Zato prepoznajemo u drugima sebe, zato srećemo svoje srodne duše, zato osećamo veltšmerc…

Ona ga je osećala do poslednjeg svog atoma. I zato je morala da se razboli.

Najlepša, najnežnija grofica naše književnosti, otišla je i ostavila nas sa njenim delima: „Poslednji hrišćanin“, „Crnogorske princeze“, „Kraljice serbske“, „Ljubav u Tunisu“, „Voleti i umreti na Karibima“, „Roman o preljubi“ , „Spas“, „Sama“, „Od A do  Š“, „Moj put istine“, „Sarajka u Beogradu“…

Što nas više vremena od njenog odlaska deli, sve mi je jasnije da je Isidorina zvezda među zvezdama velikana pisane reči. Kod Ernesta HemingvejaAgate Kristi, u čijim je sobama u slavnim hotelima odsedala.

Niko od njih nije imao hrabrosti da osećanje životnog kraja stavi u naslov svoje poslednje knjige. Isidora jeste. Njena književna tačka ima naslov poput repatice na nebu - „Poslednji put“.

A poslednji uvid koji je Isidora poklonila meni putem sms poruke glasio je ovako: Umiranje je mnogo teže nego što sam mislila.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili