Dejan Stojiljković / foto: Predrag Nerandžić
Dejan Stojiljković / foto: Predrag Nerandžić
Milica Stojiljković |

Na kafi sa... Dejan Stojiljković, jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca

Roman Konstantinovo raskršće bio je najčitanija knjiga u javnim bibliotekama u Srbiju u 2010. godini

U današnjoj epizodi „Na kafi sa…“ imam čast da postavljam pitanja svom prezimenjaku, jednom od najpopularnijih savremenih domaćih pisaca. Poznat po delu „Konstantinovo raskršće“,koje su pratili uspešni romani „Duge noći i crne zastave“, „Kainov ožiljak“, „Olujni bedem“… Rođeni Nišlija, takođe i filmski i strip – scenarista. Sada je već svima jasno o kome je reč – u pitanju je Dejan Stojiljković.

Sa ponosom možemo da kažemo da je on takođe i jedan od autora koji pišu za Bookmate originals, te na našem servisu možete pročitati njegove priče poput „Duboko i hladno“, „Žuti šafran“, a trenutno izlazi i jedan roman u epizodama pod nazivom „Dorćolski rekvijem“.

Ako sam u nešto od malih nogu bio siguran jeste to da želim da budem pisac, to jest - pripovedač.

Dobar dan, Dejane! Pre svega bih želela da Vas pitam kako ste počeli da pišete. U nekim intervjuima ste navodili kako niste sigurni da je pisanje Vaš pravi životni poziv. Šta biste odabrali, a da nema veze sa onim što trenutno radite?

Naprotiv, ako sam u nešto od malih nogu bio siguran jeste to da želim da budem pisac, to jest - pripovedač. Prosto mislim da sam rođen za to. Imam veoma dug spisateljski staž, radio sam dugo i kao novinar, pisao sam pozorišne komade, filmska i strip scenarija, publicistiku, bio sam kolumnista “Politike” i ”Blic Žene”, ali prozi uvek dajem prednost. Kada, kojim slučajem ne bih bio to što jesam danas, verovatno bih odabrao neko zanimanje koje ima veze sa mojim životnim afinitetima, recimo, degustator piva ili muzički producent poput legendarnog Tonija Vilsona.

Sigurna sam da je pripremanje informacija i oblikovanje ideja u jednu celinu koju će publika čitati veoma zahtevno. Koliko vremena Vam je neophodno za pripremu pre nego što krenete da pišete?

Zavisi šta je u pitanju. Ako je proza koja ne zahteva istraživanje građe ili određenu predznanje o nekim stvarima, kao što je to slučaj sa nekim pričama objavljenim na BookMate-u (“Doživeti stotu”, “Sićevo Burning” ili “Duboko i hladno”) koje imaju dosta autobiografskog u sebi, onda to ide iz prve. Ali ako pišem, na primer, pripovetku kakva je ”Žuti Šafran” koja se događa u starom Rimu, onda tu mora da se posegne za bibliotekom i sve lepo pripremi. Koliko će to vremenski da traje zavisi od dužine narativa i same teme. Najduže traju pripreme za roman. Evo, recimo, roman o Branku Miljkoviću koji trenutno pišem sam pripremao godinama.

Pored izuzetno uspešnih knjiga koje ste pisali, iza Vas je i nekoliko priča koje su objavljene na Bookmate servisu. Koliki izazov je za Vas bio preći na format kratkih priča i da li je pisanje romana u epizodama bilo napornije?

Ništa od toga mi nije bilo naporno, naprotiv, prilično sam uživao u celom tom procesu. Prvo, zato što imam potpunu kreativnu slobodu, mogu da pišem šta hoću, na bilo koju temu, bilo koji žanr i da to smestim u vreme i kontekst koji meni odgovara. Takvu vrstu slobode imam jedino još kod svog matičnog izdavača Lagune, zato i toliko volim da pišem prozu, jer nemam osećaj da je to neka vrsta tezgarenja. Kratke prozne forme pišem celog života i volim to da radim, a što se tiče romana u epizodama, ta ideja mi se baš svidela, a pošto sam ljubitelj televizijski serija, nekeko mi je sve leglo, plus sam u samom procesu pisanja dosta toga naučio.

Vaše priče za Bookmate žanrovski su različite, a opet je svaka potkovana raznim informacijama i bogata na svoj način. Koji je Vaš izvor inspiracije?

Ne verujem u inspiraciju, to je za devojčice koje pišu dnevnike. Verujem u rad, istraživanje i bogomdani talenat. Verujem u iluminaciju, to jest u trenutak kada stvari prosto izađu iz vas, nakon što ste naporno radili i spremali sve to, kad počinju da se oblikuju pred vama na ekranu, kao da ih ispisuje neko drugi.

Dejan Stojiljković / foto: Predrag Nerandžić
Dejan Stojiljković / foto: Predrag Nerandžić

S obzirom na to da su Vaše priče dobile i audio format, a u pitanju su jedne od prvih zvaničnih audio verzija kreiranih na našem jeziku, moram da pitam kakav je osećaj bio upoznati se sa svojim delom u drugoj formi?

Već dugo Udruženje slepih i slabovidih “prevodi” moju prozu u audio-knjige, to vidim kao vrstu humanitarnog rada. A neke od mojih priča su već urađene kao radio-drame, tako da mi ta forma nije nepoznata. Drago mi je da audio-knjiga postaje sve popularnija, mislim da je to dobra stvar za budućnost književnosti. Koncept koji BookMate nudi čitaocima, da mogu da biraju između elektronske i audio-knjige, kao i način na koji se to plasira i promoviše, je nešto novo, potpuno drugačije kada je naš region u pitanju i nadam se da će nastaviti u tom pravcu.

Koga biste voleli da čujete kao naratora svojih knjiga u budućnosti?

Voleo bih da moj drug Goran Bogdan bude narator knjige “Mustafa Golubić: Um(j)etnost konspiracije”. Na kraju krajeva, on je i igrao Golubića u seriji “Senke nad Balkanom”. Takođe bih voleo da neke od mojih audio knjiga urade Nebojša Dugalić, Andrija Kuzmanović ili Žarko Laušević. Sa svima njima sam već sarađivao, ali ne na ovaj način.

Oktobra 2019. najavljena je i serija po Vašoj knjizi „Konstantinovo raskršće“. Dobijali ste mnogobrojne nagrade u toku karijere, pa me zanima šta biste sami izdvojili kao najdraže i najznačajnije priznanje.

Možda nagradu “Dositejevo pero” koju smo Vlada Kecmanović i ja dobili za knjigu “Nemanjići: Dva orla”. Ona je specifična jer žiri čine stotine dece iz osnovnih škola koji laureata biraju glasanjem. Takođe mi dosta znači nagrada “Miloš Crnjanski” koju sam dobio za svoj prvi roman.

Sa Vašim delom lično sam se prvi put susrela tek kroz „Dorćolski rekvijem“ koji je nedavno izašao. Prvi utisak mi je bio kako je stil pisanja izuzetno zanimljiv, kako mi se dopada humor koji je provučen i moram da kažem da Vam se divim na umeću. Ako biste morali da mi preporučite koju Vašu knjigu narednu da čitam, to bi bila…

Ako ste krenuli sa ”Rekvijemom” onda bi bilo logično da glavnog junaka i događaje koji su prethodili onima u toj priči upoznate kroz pripovetku “Neonski bluz” u kojoj se lik privatnog detektiva Saše Malavrazića pojavljuje po prvi put. Ta priča je objavljena u istoimenoj zbirci i antologiji “Belgrade Noir”. Nakon toga, red je da se upoznate i sa Nemanjom Lukićem, tako da je sledeća logična stvar - čitanje romana “Konstantinovo rasrkršće”.

I za kraj, koje knjige biste preporučili našim čitaocima kao svoje omiljene?

“Hadrijanovi memoari”, Margerit Jursenar.

“Prokleta avlija”, Ivo Andrić.

“Američki bogovi”, Nil Gejmen.

“87 pesama”, Miodrag Pavlović.

“Uspravna zemlja”, Vasko Popa.

“Vatra i ništa”, Branko Miljković.

“To”, Stiven King.

“Srce tame”, Džozef Konrad.

“Dvanaest četvrti vetra”, Ursula LeGvin

nothing here, sorry
ČITAJ DVA MESECA, PLATI 1! Iskoristi popust za nove korisnike i po ceni jedne mesečne članarine čitaj 60 dana.
Aktiviraj
Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili