Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)
Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)

Grad devojaka

Ako ste upoznati sa filmovima Džulije Roberts onda sigurno znate za fenomenalnu adaptaciju istoimenog romana - Jedi, moli, voli.

Meni lično je omiljena scena kada glumica sedi i jede picu mireći se sa kilogramima koje je nabacila čineći ih najdražom uspomenom iz tih par meseci provedenih u Italiji. Pa zar toj slobodi življenja ne težimo svi? I da, ova životna priča i duhovno putovanje pripadaju stvarnoj osobi - autorki koja je između ostalog napisala i knjigu “Grad devojaka”.

U momentu kada je ova knjiga izašla znala sam da će postati jedan od mojih glavnih prioriteta jer su mi iz perioda čitanja Elizabetinih knjiga ostale samo lepe uspomene. Istančan stil pisanja i neverovatna moć održavanja pažnje krasi stil ove autorke a u čitanje knjige koja je u Srbiju stigla pre par meseci sam se upustila nadajući se da je i u nju uvrstila isto.

Roman počinje intrigantim poglavljem napisanim iz prvog lica. Protagonistkinja je Vivijan, u trenutku prvog poglavlja starica, koja dobija zanimljivo pismo u kome su se nalazile sledeće reči:

„Vivijan, s obzirom na to da mi je majka preminula, mislila sam da bi sad mogla da mi kažeš šta si bila mom ocu.“

Od tog trenutka, ona se odlučno vraća u prošlost govoreći da jedino što može da uradi jeste da objasni šta je on bio njoj. Drugo poglavlje nas vodi u vreme devetnaestogodišnje Vivijan. S obzirom da je bila nemarna, njena prva godina na prestižnom koledžu Vasar se izjalovila. Nakon što je pala sve ispite, roditelji su je preko leta poslali kod tetke koja je upravljala jednom pozorišnom trupom u Njujorku, četrdesetih godina prošlog veka. Kako je Vivijan obožavala modu i šivenje, ubrzo je dobila posao kostimografa. Iako je možda imala potpuno drugu zamisao kakav će život biti posle tog leta, ispostavilo se da je sa njujorškim životom došla i ona njegova čudna struja koja ume da život obeleži, na ovaj ili onaj način.

Elizabet Gilbert definitivno nije štedela na opisima. Ova životna priča od 450 strana je pripovest puna opisa različitih haljina kao i opisa jedne strane njujorškog života. Uz takav grad a i vreme ide i prevrtljiv ritam koji pak ne krasi ovu knjigu kontinuiranim zapletima i dinamikom. Sa druge strane, teško je opovrgnuti činjenicu da Elizabet Gilbert nema primamljiv stil pisanja i moć da učini premostivim sve one detaljne opise od kojih možda bežimo. S obzirom da mnogi ljudi teže upečatljivom završetku, bitno je imati na umu da pri okretu poslednje stranice utisci čitalaca imaju potencijal da budu podeljeni. Ono što vredi zapamtiti jeste da čitanjem ovog dela vi doživaljavate stvari kroz perspektivu jedne kompletne ličnosti, koja time što je kompletna sa sobom nosi i zanimljivo i ne tako zanimljivo - ono jednostavno životno.

Ova priča je sa istorijske strane delom u znaku Amerike tokom Drugog Svetskog rata i mlade Vivijan, koja svoje večeri provodi u slobodnom opštenju sa različitim muškarcima. Ovo sa jedne strane prikazuje mladost i njene mogućnosti dok sa druge ujedno oslikava esenciju mlade duše u nesigurnim vremenima kao i opšteprisutan eskapizam. Slobodni opisi ovih opštenja iz perpsektive XXI veka možda ne predstavljaju nešto revolucionarno ali uzimajući u obzir tok narativa koji je delom smešten u sredinu prošlog veka, ovo jeste nešto što predstavlja razbijanje dotadašnjih normi, uverenja i tradicije kao i nešto što je naznaka nadolazećih promena u tadašnjem društvu.

U ovom dugačkom odgovoru na pitanje postavljeno u pismu sa početka, koje je sa jedne strane jednostavno a sa druge ne tako jednostavno za odgovoriti, svako će imati priliku da odluči do koje mere može razumeti Vivijan i njene postupke. Od šarenih opisa materijala lepršavih haljina do mračno potkradajuće strane životnih postupaka, ovu knjigu možete čitati ili kao ulazak u dela Elizabet Gilbert ili prosto kao dodatak polici sa knjigama autorke koju volite.

Autor teksta: Milica Đorđević (@knjigatron)

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili