„Kad je riječ o feminizmu i ženskim pravima na našim prostorima, pojam nam je postfeminizma, smatram, i dalje vrlo dalek. Sve promjene dolaze sporo i žive u simbiozi s društvenim procesima. Feminizam je sam po sebi društveni pokret, te je bez ovog prvog gotovo bezvrijedan“, već na samom početku zaključuje naša sugovornica, mlada bosanskohercegovačka književnica Mihaela Šumić, autorica nagrađivane zbirke priča “Herbarij svete smrti” i pjesničkog prvijenca “Nekoliko sitnih uboda” dodajući kako je osvješćivanje nejednakosti i razloga njezine štetnosti osnovni preduvjet razgovora o rodnoj i spolnoj jednakosti. „Kod nas se to još uvijek nije dogodilo i sumnjam da će se situacija uskoro promijeniti. Društveno — političke promjene prouzročene ratnim sukobima prije gotovo trideset godina snažno su utjecale na status žena u društvu, a poslije je, naglim prijelazom iz socijalizma u kapitalizam i „demokratsko“ društvo, posve opravdano nastao čitav niz pokreta za ljudska prava.“
Šumić naglašava kako je jedan od glavnih problema ovih pokreta ideološko i kulturološko usvajanje pravaca i aktivističkih manira iz zemalja „prvog svijeta“ koje u svojoj skorijoj povijesti nisu prošle kroz retrogradni proces koji dolazi s ratom, pa slijedom toga, u njihovim društvima osvješćivanje, prihvaćanje i prilagodba nisu bili prekinuti još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. „Upravo stoga ljudi na našim prostorima feminizam katkad doživljavaju kao banalnu komponentu popularne kulture, jer niti u jednom trenutku nisu prošli kroz stvarni proces sučeljavanja, pa često imaju dojam da feminizam kao pokret za ženska prava više nema svoju svrhu, što je u potpunosti netočno, a to nam potvrđuju svakodnevne vijesti o nasilju nad ženama, femicidima, borbi protiv reproduktivnih prava žena“, zaključuje Mihaela Šumić.
“Feminizam je, neovisno o tome promatramo li ga kao društveni pokret ili u mikrokozmosu književnog izričaja, sveprisutan.”
No što je s feminizmom u književnosti? Mora li se pisac, odnosno spisateljica, obvezati na vidljiv društveni angažman u svom književnom stvaralaštvu? „Osobno nisam pobornik otvoreno angažirane književnosti i etiketiranja, jer ukoliko već na samom početku mogu naslutiti da autor/ica inzistira na određenom zaključku u djelu, samo djelo gubi umjetničku vrijednost i iz čitateljske ga je perspektive teško doživjeti izvan tog konteksta. Tad to nalikuje prostoru za autorove ideološke i društveno-političke stavove koji dolaze u prvi plan, dok je sve ostalo u drugom planu i služi kao „ukras“. Ljepota svake umjetnosti jest otvorenost za interpretaciju, beskonačni niz mogućnosti i ta univerzalnost kojom i autor i publika pristupaju djelu. Ne čitamo i ne pišemo knjige kako bi nam potvrdile ono što već mislimo o sebi i svijetu, nego kako bismo otkrili i doživjeli nešto novo.” I doista, baš kako utvrđuje Šumić, feminizam je, neovisno o tome promatramo li ga kao društveni pokret ili u mikrokozmosu književnog izričaja, sveprisutan, no često ne na način koji bi bio dovoljno izbalansiran kako bi prenio poruku koja neće u javnosti biti percipirana kao manifest bijesnih muškarača ili pak razonoda dokonih kućanica.
Srećom, mnoga su književna djela bila i još uvijek jesu dovoljno značajan jezičac na vagi, onaj koji preteže na stranu poimanja feminizma kao katalizatora silno štetne i eksplozivne smjese prividnih prava koja u teoriji pripadaju ženama, no u praksi su tek magla iz koje izranjaju zabrane, seksizmi, tabui. Spomenuta djela feminizam kroz svoje retke provlače suptilno, bez agresivnosti i nametljivosti s kojima ga mnogi nerijetko poistovjećuju, pa tako ublažavaju posljedice, prema riječima Mihaele Šumić, „prevelikog fokusa na angažiranost i etiketiranje koji je stvorio dvije struje u književnosti — one koji svim silama žele biti društveno angažirani, pa im umjetnost služi kao alat ili ukras ili je uopće nema, te na one koji iz straha ili inata toliko bježe od toga da im likovi i priče postaju neuvjerljivi.” Sličan stav ima i pjesnikinja, dramatičarka, scenaristica i urednica Monika Herceg, koja zaključuje kako je književnost uvijek rezultat i trenutka i onoga što jesmo, bili mi toga svjesni ili ne, a ono što smo učili, što se upisivalo u nas, nužno će se upisivati i u naše tekstove, jer su oni integralni dio čovjeka, a samim time na neki način uvijek nose i njegov identitet.
Priroda razlike između spolova, veza između kulturnih simbola i društvenih shvaćanja rodnih uloga, kao i sjena patrijarhata nadvijena nad ženske težnje i potrebe, u valovima su se provlačili kroz brojna književna djela, počevši od jedne od pionirki feminizma Simone de Beauvoir i njezinog djela „Drugi spol“ u kojem, iako mu to nije bila prvotna namjera, kritizira mušku dominaciju i otvoreni seksizam te odražava istančano razumijevanje ženskih htijenja. Odbacuje ukorijenjeni, otrovni obrazac prema kojem „podređena“ ženska priroda određuje njezinu sudbinu; preispituje inferiornost žene kojoj se uskraćuje dostupnost resursima, mogućnost samostalnog odlučivanja. Beauvoir ženi daje vidljivost kakvu dotad nije imala, a ovaj se književno — feministički obrazac kroz godine intenzivirao, jačao, umjesto pukog pamfleta postao pozivom na buđenje, pozivom na progovaranje o tabuiziranim temama kada je u pitanju ženski spol - pobačaju, preljubu ili pak starenju. Ovo potonje postalo je okosnicom izvrsnog romana Slavenke Drakulić „Nevidljiva žena i druge priče“ u kojem spisateljica kroz šesnaest priča poput kakvog mađioničara iz šešira vadi sve ono što se u društvu koje se silno voli nazivati liberalnim, u isti pokušava ugurati i sakriti već godinama — starost, „nevidljivost“, smrt, sve ono što se u starosti događa s našim tijelima i mijenja naš odnos prema drugima pogađajući nas na razinama kojih nismo bili niti svjesni. Slavenka Drakulić vješto postavlja pitanja na koja nije uvijek lako čuti odgovor — čini li nas doista starost nevidljivima, gleda li nas s druge strane zrcala osuđujuće oko društva, ono koje nam sugerira kako se starosti trebamo sramiti, jer je ženski identitet tako često i tako pogrešno vezan uz društvenu i kulturnu predodžbu njezina tijela. Što se u društvu čiji je imperativ mladost i ljepota sa ženskim identitetom zbiva u starosti? Što je toliko privlačno u tom doriangrejovskom starenju, onom koje se mora događati daleko od očiju svijeta?
„Starost, u kontekstu tijela, prirodna je promjena, ali društvo potpuno dokida postojanje žena u kasnijem vremenu, tražeći neprestano način da i tada posrami neuklapanje u nametnute načine nošenja sa starosti“, ukazuje Monika Herceg, napominjući kako je riječ o fenomenu koji pokazuje naznake promjene nabolje, no vrlo je izvjesno kako će sam proces trajati još dugo vremena.
Spomenuti roman „Nevidljiva žena i druge priče“ govori upravo o tom procesu – posramljivanju starenja, primoravanju žena da vlastito tijelo doživljavaju kao neprijatelja, uljeza čiji je jedini cilj otuđiti ženu od svijeta kojemu je donedavno pripadala, dati dozvolu suprugu da ju nazove debelom, jer je dopustila da joj tijelo prati ritam godina, opteretiti je užasom inkontinencije kao vjesnika te mrske dobi koju svatko želi doživjeti, ali je malo tko ima hrabrosti živjeti. „Ako je ženski identitet izjednačen s doživljajem njezina tijela, u očima društva žena postaje bezvrijedna onog trenutka kad njezino tijelo prestane zadovoljavati društvene standarde ljepote i privlačnosti“, slaže se i Mihaela Šumić, potvrđujući činjenicu kako društvo još uvijek dugim bičem dohvaća one koji žele glasno nositi vlastite godine.
U „Nevidljivoj ženi“ Drakulić pripovijeda i o uspomenama, krhkim obiteljskim vezama, prolaznosti. Čini to katarzično i intimno, bez srama govori o sramu i usamljenosti, dodiruje nas tamo gdje će najviše zaboljeti. Potvrđuje kako feminizam nije tek neka buka i parola, on je potreba, nužnost koja proizlazi iz najosobnijih dijelova nas samih, neovisno kojeg smo spola. Ne prenaglašava ga u svojim djelima do granice karikature, već progovara nenametljivo, emotivno, ali dovoljno oštro da nas probode negdje u dubini utrobe kada djelić vlastita života prepoznamo u njezinim rečenicama, baš kao što to čini i makedonska spisateljica Rumena Bužarovska koja u svojoj zbirci „Moj muž“ u jedanaest priča i na jedanaest različitih načina raskrinkava bračne odnose, secira preljube, nezadovoljstva, monotoniju, razočarenje. Žene su pripovjedači, nesavršene, isfrustrirane, pravednice, osvetnice. Sve su tu, kakofonija njihovih glasova šalje poruku snažniju od bilo kakvog prosvjeda ili novinskog naslova.
Feminizam u književnosti nije tek floskula, nije propaganda u praznom hodu. Kroz brojna djela ženskih, ali i muških autora ona je važan medij koji nas, čitatelje, postupno „reprogramira“, osvješćuje uvijek iznova kako se i u današnjem, visokonaprednom društvu, još mnogo toga ne podrazumijeva; mnogo je toga još u povojima, a trebalo bi biti zrelo i razvijeno. Na jednoj strani svijeta žene kamenuju, na drugoj im se zabranjuje starjeti. Oba primjera, koliko god se činila neusporedivima, zapravo imaju snažnu poveznicu – nevidljivost. Jednom svedena na objekt, žena nikad ne može biti vidljiva, koliko god joj blizu bili.
Ne treba, stoga, zanemariti moć feminističke književnosti. Promatrajući svijet očima likova u romanima, poistovjećujući se s njihovim razmišljanjima, osjećajima i stavovima, osluškujući poruku samog autora, svaki je čitatelj-namjernik korak bliže nekom drukčijem, uistinu liberalnijem društvu. Novom pogledu na svijet čija je mijena izravan rezultat ljudskog djelovanja. „Feminizam ne čini žene snažnijima. Žene su već jake, a feminizam mijenja način na koji svijet doživljava tu snagu.“
__