Bookmate
Bookmate
Jovana Adamović |

Da li treba da se bojimo ako smo drugačiji?

Činjenica da je u Francuskoj knjiga dvadesetjednogodišnjeg Eduara Luja dosegla tiraž od 300.000 primeraka i da je potom prevedena na više od 20 jezika pokazuje koliko su čitaoci gladni razumevanja učestale mržnje prema drugačijima, koja lako ispliva na površinu kad siromaštvo eskalira. Ali istinski domet ovog autobiografskog romana nije tek u ispovesti o pretrpljenom nasilju, nego u glasu lišenom patosa i samosažaljenja, a začudo i osude.

Mart 2019. godina, negde po Srbiji

Mali Uroš je želeo da se igra sa sestrinom najnovijom barbikom i da oblači njene cvetne i šarene haljine. Svaki put kad bi i samo pomislio na tako nešto, grizla bi ga savest. „Zašto je to tako loše?“, pitao se. Tata bi besneo a mama plakala kad god bi ga videli sa lutkama. Učiteljica ga je već jednom opomenula i prijavila roditeljima da se igra sa drugim devojčicama na velikom odmoru.

Na drugom kraju grada Maša je mislila:„Kome ja to smetam ako volim da se obučem kao dečak?!“, „Zašto mi mama kupuje velike roze mašne i tera da se igram sa komšinicom Micom? Ja samo želim sa tatom da popravljam kola.“. Ljutila se svaki put Maša kad bi je majka grdila jer je pocepala ili isprljala novu haljinu u blatu.

Negde u okolini Niša, Miloš je sedeo kod trenera u kancelariji. Pušio se od besa posle košarkaške utakmice. Čekao je roditelje. Otac će ga ubiti ako sazna da se potukao jer su ga momci iz drugog tima zadirkivali da je peder. „Šta im to uopšte znači?! On nije gej. Ne može to biti. Šta će reći okolina?!“, znao je da će mama biti slomljena a da će ga tata verovatno izbaciti na ulicu. „Šta je uopšte i problem?!“, on samo voli da provodi društvo sa Nemanjom. Da zajedno uče. Voli i kad se Nemanja nasmeje i skloni kosu na stranu. Kad god se seti toga neka toplina mu greje srce. Ne. Ne, ne. On nije gej, niti homoseksualac, ni peder ni pešovan. Kako su ga sve drugari nazivali. Ne. On to ne može biti.

Kristijana se skrivala u ženskom wc-u i plakala. Deca iz razreda su je šutirala i vikala na nju da je obojena, čokoladna, da je prljava i da su njeni preci oduvek bili robovi. „Zašto im smeta moja boje kože?“, grcala je u suzama sama iza varata kabine.

Saša je bio ćutljiv. Tih. Neprimetan. I poremećen. Tako su o njemu pričala deca iz školi. Izbegavao ih je. Uvek bi  išao iza ostalih i stajao negde po strani. Nosio je stari izlizani ranac i bušne patike koje je nasledio od starijeg brata. Na sebi je imao i ispranu, sestrinu ljubičastu majicu. Sada je bila roze boje. „Samo da to ne vide dečaci iz petog razreda!“, mislio je u sebi. Ako ga prebiju i iscepaju mu tu majicu, tata će morati opet da ide da prosi ili izvlači i traži neku drugu iz nekog kontejnera. A mama će se potresti i još više razboleti.

„Pa šta! Pa šta ako sam se ošišala i sad ličim na muško?!“, svađala se žustro Nina sa mamom. Da joj je otac živ on bi je sad podržao. Nina se konačno oslobodila. Izašla iz mraka. To se desilo onog trenutka kad je upoznala Saru. Sara joj je proširila vidike i otvorila neke nove prozore i vrata. Nina se rešila dugih haljina, cvetnih torbi i baletanki i zamenila ih za karirane košulje, kožne farmeke i crne martinke. Dugu kosu je skratila i izbušila je nos. Uradila je i malu tetovažu. Da majka zna, ubila bi je sigurno. Ali Nina je prodisala. Osetila se po prvi put svojom. I sve se to desilo ongo trenutka kada ju je Sara stidljivo poljubila.

David je jeo salatu. Opet. Otac ga je već peti put vodio kod lekara i nutricioniste. Ništa nije davalo rezultate. On je non stop bio gladan. I žudeo je za slatkišima. Sport nije napravio nikakav pomak. On je oduvek bio buca. Jedino ga je baba Ljuba razumela. Krišom kada roditelji nisu bili kod kuće, spremala mu je sendviče i pravila palačinke sa domaćim džemom od kajsija. Uvek bi mu govorila:“ Jedi ti sine! Šta ova omladina zna?! Porašćeš ti i postati jedan veliki momak!“! I malom desetogodišnjem Davidu je to grejalo srce.

Ove priče su plod moje mašte. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili osobama je slučajna.

Da li treba da se bojimo ako smo drugačiji? Ako se ne uklapamo u masu i odskačemo od gomile? Da li treba da nas uguše osude i pogledi drugih? Šta raditi sa strahom u očima naših roditelja? Da li razočaravamo svaki put sebe, sve dok se trudimo da ispunimo njihova očekivanja? Previše pitanja a premalo odgovora.

Nije sramota nemati, biti homoseksualac. Nije sramota ni voleti niti biti drugačiji. Nemojte da vas neko ubedi u suprotno.

Ako ste se pronašli u nekim od ovih situacija kao Edi iz knjige:“ Gotovo je sa Edijem Belgelom“ koja je ustvari autobiografski roman, i ne znate šta da radite, predlažem da oslušnete svoje srce. Pored toga što zna kako da kuca i održi vas u životu, srce uvek zna šta želi. Edi je bar tako uradio i oslušnuo ga.

A ako se osećate loše jer ste vi ustvari ta druga deca puna predrasuda i ružnih reči. Imamo samo da kažem da i treba tako da se osećate.

Drugačije je za mene uvek bilo lepo i moderno!

Xoxo

Jovana i AkoMenePitate

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili