Izvor: Luke Richardson (Unsplash.com)
Izvor: Luke Richardson (Unsplash.com)

Postoje li bezazlene laži?

Obožavam kada autori knjiga za decu i tinejdž romana među redovima teksta ostave skrivene poruke koje se mogu primeniti na sve uzraste, i na gotovo sve epohe.

„Ako želiš da neko u nešto poveruje, nema potrebe da mu to turaš pod nos, znala je. Mnogo je bolje samo nagovestiti, pustiti ljude da nazru, naslute, pa im to oduzeti. Što brže bežiš, to će te pre juriti i pre će poverovati u s mukom stečenu informaciju kad je se dokopaju“.

Obožavam kada autori knjiga za decu i tinejdž romana među redovima teksta ostave skrivene poruke koje se mogu primeniti na sve uzraste, i na gotovo sve epohe. Jer, kada zapravo dobro razmislimo – koliko su se pojedini odnosi zaista i promenili u odnosu na, recimo, viktorijansko doba, u koje je smeštena radnja ove priče?

S jedne strane, moj prvi odgovor bio bi: „Mnogo!“, ali kada malo bolje razmislim, ne deluje mi da su se neke značajnije promene u savremenom društvu, društvu koje mi danas poznajem, zapravo i dogodile.

View this post on Instagram

A post shared by @bookvalna

Kvalitetna tinejdž literatura predstavlja pravo zakopano blago, čijim pronalaženjem na površinu izlaze plodovi neprocenjivog bogatstva. Knjiga “Drvo laži”, Frensis Harding upravo predstavlja simbol takvog zakopanog blaga, u čiju potragu mi je neizmerno drago što sam se upustila.

Smeštena u viktorijansko doba, ova izrazito čulna i deskriptivna priča, koja u sebi okuplja spektar žanrova, počev od porodične drame, fantastike, pa sve do misterijom ogrnute istrage o jednom naizgled nesrećnom smrtnom slučaju, prati četvoročlanu porodicu Sanderli, čija se ”glava kuće” bavi iskopavanjima i neobičnim fosilima, zbog čega je veoma poštovan u društvu. Međutim, zbog jednog događaja, jedne “beznačajne” laži, čitava porodica primorana je da pobegne na malo ostrvo Vejn.

U čitavom navedenom bekstvu, nazire se priča o jednom neobičnom drvetu, koje raste samo onoliko koliko laži mu se servira, a koje potom, dovoljno nahranjeno, nudi onome ko je osmislio laž određenu istinu. Ova biljka ne podnosi svetlost, štaviše, Sunce je ubija.

Ovde ću stati kada je radnja romana u pitanju. Ono što želim da napomenem jeste da ova knjiga otvara jedno jako važno, danas i dalje goruće pitanje, a to je pitanje položaja žene u društvu. Frensis Harding piše o jednom naizled davno prošlom vremenu, gde je glad za naukom, obrazovanjem i uspehom bila namenjena isključivo muškoj populaciji. U tako zamišljenom društvu, žena je bila vezana za domaćinstvo i decu, nije joj bilo dozvoljeno da ima svoje mišljenje, da napreduje, kao ni da se ostvari na bilo kojem polju nauke, budući da je sve to bilo rezervisano isključivo za muškarce. Žena je bila uvek u drugom planu. U jednom tako baziranom postulatu gde je nejednak položaj među polovima primaran, autorka na scenu uvodi mladu Fejt Sanderli, kao glas svih žena koje su ćutale i ostajale neme, jer je to tako moralo; žena koje su grcale za znanjem i rasturanjem stega, i žena koje su promenile svet (a i dalje ga menjaju). Autorka uvodi i druge ženske likove, neke čak bivaju i namerno omražene, međutim, lično sam od samog početka romana pa sve do kraja navijala za svaku žensku osobu iz ove priče. Pronašla sam opravdanje i motivaciju za postupanje svih ženskih likova, pa čak i jedne majke koja naizgled ne voli svoju decu i spremna je na sve da bi obezbedila sebi lagodan život. Međutim, istina je nešto sasvim drugačije.

„Veći ljudi imaju i veće glave. Muškarci nisu pametniji od nas, gospođice Sanderli, samo su viši“.

Bilo mi je i mnogo zanimljivo da čitam i o trendu fotografisanja u viktorijanskoj eri. Naime, ljudi iz ovog perioda kao da su bili opterećeni smrću, budući da su vrlo često pravili post-mortem fotografije, na kojima se preminula osoba fotografiše kao da je živa, u cilju čuvanja uspomene na nju. Ono što je takođe bio običaj jeste da se fotografiše živa osoba pa da se na njeno telo zalepi fotografija preminulog. O celom ovom trendu posvećeno je dosta redova knjige.

Frensis Harding daje nam i uputstvo kako proizvesti lažnu informaciju i pustiti je među ljude:

„Najpre mora da se podloži i potpiri, ali pažljivo i blago. Lagani dah raspiriće plamičke, ali snažan će ih ugasiti. Neke laži se raspale i rašire pucketajući od uzbuđenja i ne moraju se više podsticati. Samo, to onda više nisu tvoje laži. Poprime svoj oblik i zažive svojim životom i ti više ne možeš da ih kontrolišeš“.

Od mene, velika preporuka za ovu knjigu!

Autor teksta: Deana Malek (@Bookvalna)

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili