M.R. Carey: Dječak na mostu- kada ljudskost zakaže?

Koliko god to zvučalo uvrnuto, s obzirom na njegov tonalitet i radnju, srce mi svaki put ozari kad se sjetim romana Djevojka sa svim darovima, koji se uvelike razlikovao od svih romana koje sam u svom životu pročitao. Roman koji je, zbog svoje originalnosti i dobre priče, zaslužio svaku trunku popularnosti koju je imao. Iskreno, nisam očekivao da ćemo ikad dobiti još jednu priliku za posjetu svijetu u koji nas je uvela Djevojka sa svim darovima. Riječ je o romanu Dječak na mostu koji je, baš kao i Djevojka u trenutku kada sam saznao za nju, predugo čekao na mojoj listi za čitanje.

“Ali gradovi i mjesta se mijenjaju preko mjere. Sagrađeni su za ljude, i bez ljudi nemaju identitet ni svrhu. Izgubili su pamćenje.”

Dječak na mostu druga je knjiga kojom nas M.R. Carey uvodi u distopijski svijet u kojem ljudski rod kakvog poznajemo doživljava svoj slom. Prošlo je deset godina otkako je pandemija uzrokovana gljivom Cordyceps bacila ljudski rod na koljena. Nekoć velika civilizacija stala je u samo nekoliko sigurnih točaka na planeti Zemlji, a jedna od njih je i Svjetionik, iz kojeg se sa strepnjom promatra širenje proždrljivaca. Ipak, nada postoji.

Nakon mnogih neuspješnih ekspedicija, u ostatke svijeta poslana je Rosalind Franklin, oklopno vozilo koje je zapravo laboratorij u malom, zajedno s dvanaest članova ekspedicije, točnije šest znanstvenika i šest vojnika, u nadi da će doći do otkrića koje bi im pomoglo u borbi protiv proždrljivaca. Dvanaest osoba od kojih je svaka osebujna na svoj način. No, nitko nije osebujan i poseban kao Stephen Greaves, dječak od svega petnaest godina, koji se u ekspediciji našao na inzistiranje doktorice Samrine Khan, jedne od članova znanstvenog tima. Njeno inzistiranje utemeljeno je na Stephenovoj izuzetnoj inteligenciji i njegovim otkrićima koja bi mogla pomoći preostaloj ljudskoj populaciji. Mnogi članovi ekspedicije nisu oduševljeni Stephenovom prisutnošću, zbog čega i dobiva nadimak Robot.

“Nekada je postojao svijet u kojem su stvari imale neki smisao, imale neku trajnost. Ali ljudska rasa je taj svijet negdje ostavila, nemarno ga ostavila i sada ga više nitko ne može pronaći niti rekonstruirati.”

Stephen je jedna komplicirana ličnost, rekao bih, koja je na rubu autizma. Osoba koja slabo komunicira s ljudima oko sebe, koja ne trpi ljudski dodir i, naposljetku, osoba koja nije sposobna lagati. Stephen se nalazi u nezgodnoj situaciji kada dođe do otkrića koje odluči zatajiti ostatku istraživačke ekspedicije. Istovremeno, duhovi među posadom se uznemiruju kada se prekine svaka komunikacija sa Svjetionikom. Je li još jedna potencijalno neuspješno ekspedicija vrijedna ugrožavanja njihovih života? I što to Stephen zapravo krije?

Ne ispušta se iz ruku. / Irish Times

Čitajte

Prvo što ću reći kada je Dječak na mostu u pitanju jest da žalim što nema upola publiciteta kao što je imala Djevojka sa svim darovima, jer je M.R. Carey uspio napisati jednako dobro i jednako filmično djelo. Ono što me u Dječaku oduševilo, baš kao i u Djevojci, jest taj distopijski priznat jednog pokleklog svijeta, ali i ličnosti koje se u tim okolnostima razvijaju. Dječak se može promatrati kao scenarij koji se nikada neće dogoditi u svijetu kakvog poznajemo. No, što ako malo dublje zagrebemo u rečenice Dječaka? Što možemo pronaći?

“Poludjeti, izgubiti razum, što je jedino što je stvarno tvoje jer si to stvarno ti… To bi bila neizrecivo strašna stvar. A u isto vrijeme, to ne bi bilo ništa, jer vi sami ne biste bili u stanju, unutar tog oštećenog stanja, to prepoznati ili promišljati o tome.”

Čar svakog distopijskog romana, pa tako i ovog, jest u poticanju čitatelja da dobro razmisli kolika je mogućnost razvijanja u današnjem svijetu onoga o čemu on čita i nad čim se zgraža. Baš kao i u Djevojci sa svim darovima, u Dječaku na mostu radnja se vrti oko svijeta kojeg je poharala pandemija uzrokovana gljivom Cordyceps i koja pretvara ljude u proždrljivce. Gljiva koja zaista postoji. Ako želite čuti njezin fancy naziv, riječ je o gljivi Ophiocordyceps sinensis (hvala svemogućem Googleu). Njuškanje o ovoj gljivi dovelo me do informacije kako se već tisućama godina koristi kao ljekovito sredstvo i, naravno, potječe iz Kine. Informacija koja je također navedena u knjizi. E, zamislite sad da ta gljiva nekim čudom pojede nešto krivo – nadam se da neće - pa se odluči malo pozabaviti ljudskim rodom. Bilo bi nam narodnog veselja.

“Snovi imaju logiku i strukturu koja vas sprječava da, dok sanjate, razmišljate o događajima u koje ste umotali. Sve to uzimate zdravo za gotovo jer bi vas svjesno propitivanje bilo kojeg elementa probudilo.”

Ono što je M.R. Carey tako dobro uspio unijeti u ovu knjigu jest napetost i misterija. Da, čak i više nego u Djevojci. Pratimo dvanaest ljudi koji su mjesecima izvan svog sigurnog doma, dvanaest ljudi koji su osuđeni jedno na drugo. Ljudi čije karakterne crte teško mogu pronaći zajednički jezik, što se očituje kako prolazimo kroz ovo djelo. Tako je dobro dočarana atmosfera u kojoj je svijet na koljenima, atmosfera u kojoj ne možeš dati ruku u vatru u ime vjere u neku osobu, atmosfera nepovjerenja, atmosfera u kojoj je tako malo potrebno da sve ode kvragu. U pitanju je napetost koja vas drži prikovanima za ovu knjigu i zbog koje čim prije morate saznati što će se dogoditi. Baš, kao i svaki roman, u tom nesretnom oklopnom vozilu ima ljudi koji će zaslužiti vaše simpatije, ali i onih koje biste najradije šamarali dok vam ruke ne prokrvare. Ljudi koji su vođeni strogo svojim skrivenim motivima, pa čak i niskim strastima. No, nitko ne može poreći kako su još jednom stvoreni likovi koji se ne mogu promatrati strogo po spektru crno- bijelo, likovi koje je tako lako pronaći u ljudima oko nas, ali i u nama samima. Njihovi postupci, njihovo ponašanje je, u trenucima kada izgleda da se apsolutno sve raspada, blago rečeno, šokantno.

“Poanta povijesti, sama njezina bit kao polja proučavanja, jest pronaći korespondenciju. Gledate u prošlost kako biste je razumjeli, a kroz nju dolazite do boljeg razumijevanja vlastitog vremena. Ako imate sreće, ponekad možete čak i ekstrapolirati na moguće ishode budućnosti.”

Iako drugi roman iz ciklusa Djevojka sa svim darovima, Dječak na mostu uvodi nas u događaje koji su se odvijali prije Djevojke. Ne dajte se zavarati jer, ako niste, preporučio bih da ipak prije pročitate Djevojku. Ako izuzmemo činjenicu da su obje knjige smještene u isti svijet, ne može se nabrojati puno dodirnih točaka dvaju romana. Zapravo, izgleda kao da ih uopće nema… dok ih s oduševljenjem ne pronađete.

• knjiga