Najbolji distopijski romani

Ovo je odabir najboljih po raznim anketama, a mi dodajemo još jedan, naš.

1984 George Orwell, 1849.

Iako je želio kritizirati staljinizam i diktature koje su bile “aktivne” u njegovom vremenu, Orwell nam je dao distopijski roman par excellance. Problem nije u tome što smo usvojili neke pojmove, poput Big Brothera, već što zapravo donekle i živimo u “Osamdeset-četvrtoj”: mediji su pod kontrolom, nadgledaju nas kamere i kad to ne želimo, pa ne čudi da je posljednjih godina ovo jedan od najprodavanijih romana. Ponovo i opet.

Roman govori o životu naizgled beznačajnog pojedinca Vinstona Smita koji u jednom ministarstvu totalitarne države Okeanije radi na lažiranju istorijskih činjenica.

Slušajte

Taj vrli novi svijet, Brave New World, Aldous Huxley, 1932.

Huxleyjeva slika budućnosti izaziva nam trnce strave. Lijekovi koji omamljuju su norma, reprodukcija je kontrolirana i organizirana, a ljudima je ispiran mozak od rođenja, a koncept obitelji ne postoji. Je li ovaj hrabri novi svijet bio hedonističko društvo ili više nitko ne može dugo živjeti? Svijet u kojem nema bolesti stvoren je kroz genetski modificiranu djecu, psihološki je manipuliran, a hijerarhija se zasniva na inteligenciji.

“Knjiga o ljubavi oca prema sinu raznježit će vas iako su oni usred okrutnog i mračnog svijeta koji je jedva preživio apokalipsu… No neke sile veće su od života.”

Cesta, The Road, Cormac McCarthy, 2006.

Knjiga ne toliko velika po broju stranica koliko po tome kako je napisana i o čemu priča. U post-apokaliptičnim Sjedinjenim Američkim Državama, otac i sin sami hodaju kroz zemlju koja je spaljena do prepoznavanja. Dovoljno je ledeno da puca kamenje, a sivi snijeg pada po cijeloj opustošenoj zemlji. Otac i sin kreću prema obali, nadajući se da će susresti nekoga ili nešto dobro. Na putu nailaze na bezakonje i okrutnost, stravične i manje stravične preživjele i ne staju čak ni kad im se čini da imaju zaklon. Knjiga o ljubavi oca prema sinu raznježit će vas iako su oni usred okrutnog i mračnog svijeta koji je jedva preživio apokalipsu… No neke sile veće su od života.

Fahrenheit 451, Ray Bradbury, 1953.

Bradbury je napisao sjajan roman o noćnoj mori svakog pisca i ljubitelja knjiga: o društvu koje je palilo knjige i u kojem su intelektualne misli protuzakonite. Bradbury je pokazao svijet koji je došao do svog kraja – Fahrenheit 451 je bio zabranjen što govori mnogo o njegovoj istinitosti. Knjige su zabranjene, nema ih. Imati knjigu najveći je grijeh koji se okrutno kažnjava. To zna i vatrogasac Guy Montag koji je dio društva u kojem vlada televizija, dakako, strogo kontrolirana, a nerijetko podmeće požare umjesto da ih gasi. On je dobar vatrogasac, poslušan, ne propituje zašto mora paliti knjige, a na kraju dana vraća se ženi Mildred koja više voli svoju TV obitelj nego li muža. Život mu je isprazan. No kad upozna Clarisse, mladu susjedu koja o prošlosti zna više, ali i o tome kako se slobodno misli, za Guya će se život potpuno promijeniti…

Vremenski stroj, The Time Machine, H. G. Wells, 1895.

Vremenski stroj možemo svrstati u nekoliko kategorija, ali uvijek valja reći da je to knjiga koju svatko treba pročitati. H. G. Wells vodi svog glavnog junaka u budućnost, u svijet mračnih, distopijskih mjesta i svjedoči okončanju društva. Ovaj je roman i Sci-Fi, i distopijski, a popularizirao je pojam putovanja u vremenu, čineći izraz “vremeplov” uobičajenim u današnjem rječniku. Što se pak HG Wellsa tiče, on je zaista pisac koji zaslužuje vašu pozornost. Njegovi su i “Ratovi svjetova” (1895) i sjajan i pomalo zaboravljen “Otok doktora Moreaua” (1896) na primjer. Vremenski stroj opisuje mračno društvo budućnosti u kojem se potlačena klasa pretvara u rasu ljudoždera, a nekadašnja viša klasa postaje tek meso za prehranu. Ovo je i prvi roman u povijesti koji je popularizirao koncept putovanja kroz vrijeme uz pomoć “vremenskog stroja” ili vremeplova, pa se zato roman smatra jednim od klasičnih djela žanra znanstvene fantastike, uvršten je u popis najboljih znanstveno-fantastična djela napisanih do 1965. po izboru američkog udruženja znanstvenofantastičnih pisaca. A danas? I dalje ne gubi na snazi.

“Životinjska farma prikazuje buduće društvo preopterećenih, maltretiranih domaćih životinja i njihovu potragu za stvaranjem utopije pravde, jednakosti i napretka.”

Životinjska farma, Animal Farm, George Orwell, 1945.

I ovaj roman možemo smjestiti u više kategorija, ne samo distopijsku. Ali, Orwell je pomalo sinonim za distopije, a ovaj je roman pravi dragulj. . Životinjska farma prikazuje buduće društvo preopterećenih, maltretiranih domaćih životinja i njihovu potragu za stvaranjem utopije pravde, jednakosti i napretka. Tonovi totalitarizma iskaču iz ovog idealističkog društva dok karizmatični vođe postaju najokrutniji ugnjetači. Alegorija koja kroz životinjsku farmu oslikava ljude obavezno je štivo.

Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braća. Nijedna životinja nikad ne sme ubiti neku drugu. Sve životinje su jednake.

Čitajte

Sluškinjina priča, The Handmaid’s Tale, Margaret Atwood, 1985.

Sa sve većim religijskim fundamentalizmom danas roman Margaret Atwood uvjerljiv je, možda i više nego prije. Kvazi kršćani koji su se prozvali Jakovljevi sinovi pučem su, ubojstvom američkog predsjednika i većine Kongresa zavladali zemljom nakon nuklearnog rata. Sada je demokracija tek daleki san, a zemljom vlada vojna diktatura, reorganiziraju društvo svojim tumačenjem Starog Zavjeta i novim, militantnim i hijerarhijskim modelom društvenog i religijskog fanatizma. Najveća je promjena u društvenim slobodama, osobito žena koje prvo ne smiju primati plaću, pa ne smiju raditi, razvod je krimen pa se poništavaju brakovi i oduzimaju djeca rođena u njima… ali to nije sve. Sve je više neplodnih žena, pa one plodne vlada zapravo proganja, hapsi i na kraju prisiljava da budu robinje uglednim članovima vladajuće kaste – one postaju strojevi za rađanje, a njihov život, nisu li plodne, ne vrijedi ni pišljiva boba. Naša je junakinja sada sluškinja i robinja Freda. Nema ime. Ona je Offred, Od Freda, i u kontroliranim seksualnim susretima koje nadgleda njegova žena i njezina vlasnica treba s njime začeti i roditi dijete…

Davač, The Giver, Lois Lowry, 2001.

U svijetu koji ne poznaje društvene nedaće, 12-godišnji Jonas uvjeren je da živi u sjajnom, idealnom svijetu. Nema sukoba, nepravdi, siromaštva i nema boli. To je moguće samo zato što su ljudi odbacili sjećanja i postupaju samo po točno napisanim pravilima. Svi su isti, nema razlike u spolovima, društvu, prirodi. Tako su jasno, potpuno pod kontrolom i nemaju ni truna individualnosti. Ali, tek što mu je dodijeljen životni zadatak – da bude primatelj sjećanja – otkrit će mračne tajne svoje zajednice. Saznanja o prošlosti pokazat će mu da ta utopija u kojoj živi i nije tako savršena. Dok se njegovo razumijevanje produbljuje kroz sastanke s trenutnim primateljem koji traži da ga se zove Davač, Jonas planira spremiti novorođenče koji će uskoro biti “pušteno”. A Davač jedini ima sjećanja jer sjećanje je sve: i mudrost, i znanje i osjećaji. Ovaj je roman zabranjivan jer upoznaje mlađu publiku sa stvarima koje se događaju, a o kojima neki odrasli ne vole govoriti – samoubojstvima, buđenju seksualnosti i gubitku nevinosti.

“Vanzemaljci tog svijeta mogu vidjeti četiri dimenzije, dakle, promatraju sve točke u prostorno-vremenskom kontinuumu.”

Klaonica pet ili dječji križarski rat, Slaughterhouse-Five, or The Children’s Crusade: A Duty-Dance with Death, Kurt Vonnegut, 1969.

Sve se to dogodilo. Manje ili više. Tako nam veli autor, a ispričat će nam i priču o junaku koji je dosta različit od uobičajenih junaka. On je vremenski putnik i potpuno je nepouzdani pripovjedač. Billy Pilgrim odbija se boriti u Drugom svjetskom ratu i vjeruje da su ga držali u vanzemaljskom zoološkom vrtu na planeti po imenu Tralfamadore. Vanzemaljci tog svijeta mogu vidjeti četiri dimenzije, dakle, promatraju sve točke u prostorno-vremenskom kontinuumu. Billy putuje u vrijeme od Drugog svjetskog rata do današnjeg New Yorka i natrag u Dresden 1945. godine.

Igre gladi, The Hunger Games, Suzanne Collins. 2008.

Budućnost u svijetu Panem labavo je nadahnut starim Rimom gdje su se odvijale barbarske i brutalne igre. U Igrama gladi nema gladijatora ni divljih zvijeri, ali ima mladih: svijet podijeljen na okruge (districte) svake godine ima Igre gladi – iz svakog okruga bira se dvoje mladih (čitaj djece) koji se bore na život i smrt. Samo jedan par može preživjeti. A onda iz okruga 12 izaberu Katniss Everdeen i pekarevog sina Peetu Mellarka. Zapravo, balot je odabrao njezinu mlađu sestru, ali Katniss ponudi sebe. Za mentora su dobili alkoholičara Haymitcha Abernathyja koji je pobijedio prije 24 godine i kojem samo naizgled nije stalo. Ovo je pogled ne samo na distopijski svijet već i na današnju TV zabavu u vidu reality showova. Trilogiju čine Plamen, Catching Fire (2009), i grand finale Šojka, Mockingjay (2010). , a sredinom svibnja ove godine očekujemo i prequel, The Ballad of Songbirds and Snakes koji nam otkrivaju rane dane Panema.

Na Pacifiku godine 2255., Milan Šufflay, ¹⁹²³⁄₁₉₂₄..

Milan Šufflay ime je koje trebate zapamtiti bez obzira volite li ili ne distopije. Autor je prvog znanstvenofantastičnog romana. Ovaj nevjerojatan čovjek bio je povjesničar, političar, prevoditelj (govorio je i pisao francuski, njemački, talijanski, engleski, sve slavenske jezike, i latinski, starogrčki i srednjogrčki, a kasnije je naučio novogrčki, albanski, hebrejski i sanskrt) i književnik, jedan od utemeljitelja albanologije i – napisao je roman Na Pacifiku godine 2255. On je objavio 1924. pod pseudonimom Eamon O’Leigh roman u četiri knjige koji je izlazilo u Obzoru od 23. travnja do 1. kolovoza, u 75 nastavaka. romanu je predvidio izbijanje Drugoga svjetskog rata, porast temperature na zemlji, uspon feminizma, porast uporabe droge i raznih stimulansa, prijelaz na vegetarijanstvo, bioinženjering… On vidi nesklad između bijele kulture i bijele nature, prognozirali suton zapadne civilizacije koja tone u materijalizam i egoizam, a civilizacijsko se središte seli u pacifičku zonu sa žarištem u – Kini.

• knjiga