Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)
Izvor: @knjigatron (Milica Đorđević)

Devojka koja je čitala u metrou

Da li ste ikada uhvatili sebe kako zavirujete u knjigu koju čita vaš saputnik u javnom prevozu? ? Ja jesam i više puta mi se desilo da me primete.

Ne mislim ništa specijalno o tome sem da im knjiga očigledno nije dovoljno zanimljiva. Uvek sam se vodila onom starom - ako me ne dovede do momenta da guram sve živo ispred sebe jer sam u poslednjoj sekundi shvatila da je trola stala na mojoj stanici i moram da vičem „izlaz izlaz!” i da ljutim penzionere, onda ne čitam pravo štivo. No pitam se da li ti ljudi u troli posmatraju i mene kad čitam i došla sam do zaključka da verovatno to ne rade. Prvo zato što izgledam kao da skrolujem na Instagramu dok sam zapravo verna čitateljka Bukmejtove biblioteke, a drugo, čak i kada me neko pita šta čitam, bivaju to momci mojih godina koje ne zanima književnost.

Kada sam naišla na roman „Devojka koja je čitala u metrou” shvatila sam da nisam jedina koja posmatra ljude koji čitaju u javnom prevozu. Povučena svojom ljubavlju prema magiji satkanoj u „Čudesnoj sudbini Amelije Pulen” i time da bi možda u nekom paralelnom univerzumu moja verzija ove knjige bila nazvana „Devojka koja je čitala u troli”, upoznala sam Žilijet. Jednog dana sam ušla sa njom u metro, kojim se vozi svaki dan u isto vreme i u kome pomno posmatra čitaoce. Tako je počela njena a na neki način i moja avantura od 125 strana, u kojoj sam odletela u Pariz, u sasvim običan život naizgled sasvim obične devojke. Jednog dana, Žilijet je odlučila da siđe dve stanice ranije i tako se našla ispred tajanstvenih vrata na kojima je pisalo “Knjige bez granica”. Tu sam se malo smorila jer najzanimljivija stvar koja se meni desi kada siđem stanicu ranije jeste da idem peške do kuće. Vođena onime “ponekad ti život jednostavno namesti”, Žilijet je ušla unutra i među brdima knjiga naišla na knjižara koji je očekivao kurira. Naposletku je i sama postala kurir i pridružila se igri razmene knjiga. Caka je bila u tome što knjiga mora biti uručena onome kome je ta priča zaista potrebna. E sad, kako ti možeš znati kome treba da daš koju knjigu? Prosto zasvrbi te nešto ili imaš neki osećaj u malom prstu ili dobro čitaš životne znakove. Pomislim kako sam vožnju položila iz trećeg puta jer mi znaci nisu jača strana i izgovorim tiho sebi u bradu:

„Šta ja znam o osobi koja stoji u prevozu pored mene u prepunoj troli, sa kafom za poneti u jednoj ruci i knjigom u drugoj? Pored toga da im je dan svakako bolji od mog zbog te sposobnosti, ama baš ništa.”

Ali izgleda da sam se prevarila. Da se razumemo, Žilijet se jeste jedva snalazila u čitavoj ovoj igri preporučivanja knjiga i nalaženja pravih osoba za njih i mislim da joj sve do poslednjih nekoliko strana nije bilo jasno šta zapravo treba da radi. Ali uzimajući u obzir njeno zanimljivo iskustvo sa čudesnom knjižarom, ljudima koje je sretala i znakovima koje je tražila, iz ove knjige o knjigama i preporukama istih na kraju sam zaista naučila nešto i o čitaocima.

Prvo, postoji dva načina na koje možeš čitati knjige. Za mene su to do sad bili načini ili držiš knjigu u rukama ili ljudi misle da si na Instagramu. Međutim saznala sam i da ih možeš čitati zarad avantura koje želiš da doživiš unutar njih ili zarad avantura koje će te naterati da ideš u svet i pišeš svoje sopstvene. Onda sam i sama sebi postala malo jasnija. Takođe, naučila sam da je svaki čovek na neki način knjiga. Postoje glomazne knjige, male i tanke knjige, postoje i izdužene knjige ali i one zbijene. Postoje i one sa zaštitnim koricama pa ispod vam se ili mnogo svidi ili vam se ne svidi uopšte, a postoje i one neugledne koje odjekuju svojim snažnim rečima i koje nažalost nikad nisu prvi izbor. U suštini, kakav čovek takvo i štivo u rukama. Tad shvatih da ja zaista jesam malo poput ove knjige koju čitam. Radnja je kovrdžava i zamršena, malo zbrda-zdola ali na kraju ipak znam sta činim. Prosleđujem knjige ljudima ili barem svoje preporuke istih, vođena nečim što me zasvrbelo u malom prstu i nadam se najboljem, baš kao i moj pariski pandan. S tim što postoji jedna greška. U naslovu piše metro a treba trola i moraću da pozovem ljude iz štamparije da ispravimo to u sledećem tiražu. Jer šta je čovek i njegov život ako ne jedan roman. Tako sam se povela Žilijetinim primerom i odlučila da izađem dve stanice ranije. Možda se i meni nešto posebno desi. I opet u poslednji trenutak! Vičem „izlaz izlaz!”, ljudi se sklanjaju, ja se u žurbi izvinjavam. Jedva se izvukoh napolje i na sve to dovikne mi neki dečko kroz gužvu. Kada sam se našla na trotoaru kucnuo me je po ramenu i upitao me sta čitam. Ja ga pogledah i dadoh mu ovu knjigu a zatim sam, kao i obično, otišla kući pešice nadajući se da ga je zaista zanimala književnost.

Autor teksta: Milica Đorđević (@knjigatron)

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili