Bookmate
Bookmate
Ako mene pitate |

Ljubavni sastanak s knjigom

Da li ljubavni romani u nama održavaju onu ludu iskricu i veru u ljubav? Da li je Dan zaljubljenih samo običan dan ili praznik parova? Kako nam knjige pomazu da ipak verujemo beskrajno u ljubav i sve ono sto ona predstavlja? Na ova pitanja, odgovore će nam ni više ni manje dati stručnjak i ljubavni guru, AkoMenePitate.

Da li je potrebno reći koliko sam ja kao mlađa bila beznadežan slučaj? Na dnevnom nivou sam se zaljubljivala po minimum tri puta. Naravno sve moje simpatije nisu ni znale da ja postojim. Ali mi to nije smetalo. Moja mama kaže da su te beznadežne dečije ljubavi i bubice možda i najiskrenije i najslađe. Sve mi je bilo cveće i proleće. Puno cveća, nekog opojnog mirisa i poneka kiša. Patila sam nije da nisam, ali su stranice mog dnevnika bile ukrašene slikama mojih simpatija, našim imenima, srcima i mnogim ljubavnim porukama koje su ipak ostale samo na papiru. Moje simaptije su često bili oni nedostižni momci. Najgori đaci, po pravilu uvek nekako fudbaleri, sa plavim očima i kosom dužom nego što je moja bila (mama me je redovno šišala na šerpu).

Kako sam rasla tako se razvijao i moj jezik i namrgođen izraz lica. Sa momcima nikako nisam uspevala da se snađem jer bih (tada) po mojim procenam uvek rekla nešto glupo. Sada iz ove prespektive mislim da su me se samo bojali. Sa 16 godina sam smatrala da sam usedelica koja se nikada nije pošteno poljubila sa momkom i verovala sam da mi nema pomoći. Sve moje drugarice su već obrnule i prebolele po jednu ljubav, i uveliko išle na sastanke sa novim momcima. Ja sam samo bežala sa časova istorije i pokušavala da ne padnem razrednoj pod ruke. Dok su se svi oko mene ljubavisali, sećam se da sam u biblioteci davila svoju komšinicu koja je tada bila bibliotekarka da mi prokrijumčari nove ljubavne romane. Stalno sam čitala ljubavne knjige, neke iste i po više puta. Verovala sam da svako zaslužuje ljubav. Dok sam se ja bavila bibliotekom i bežanjem sa istorije, tih dana slavio se i Dan zaljubljenih. Uvek je po pravilu bio nekako utorak (da me pitate kako znam, ne znam). Kada bi devojke izašle iz škole, momci i simpatije bi ih čekali ispred dvorišta sa ružama u rukama i onim budalastim kezovima. Usedelica u meni sa knjigama u rukama ih je mrzela. Pošto sam u tom nekom periodu srednje škole živela Bogu iza nogu, sećam se da sam taj dan, kao rak rani svojoj, brojala zaljubljene parove na ulicama Beograd i činilo mi se da nikad više mladih momaka i devojka, kao za inat, nije bilo. Tad sam se zaklela da, svaka krpa nađe svoju zakrpu i da ću vrlo brzo verovatno i ja naći svoju. Čitanje ljubavnih roma se nastavilo. Iako su sve knjige bile na vrlo sličan kalup, ja sam volela da se zaljubljujem u likove, crvenim sa njima a onda i po nekoliko strana patim, plačem i grcam sva u suzama. Na kraju kada bi se moji omiljeni likovi pomirili imala bih osećaj kao da je i taj deo njihove sreće i happy end-a prešao i na mene.

Skoro 11 godina kasnije. I dalje verujem u ljubav. I i dalje verujem da svaka krpa nađe svoju zakrpu, da šerpa pronađe poklopac i da je more prepuno riba. Vreme je danas takvo, ne dajte mu da ubije onu ludu i vrcavu devojčicu u vama ili stidljivog ali pametnog momka. Ako ste u potrazi za ljubavlju dok ne dođe ona prava predlažem neke od naslova koji će bar malo tokom onog najgoreg praznika za samce, ugrejati svačije srce. Te naslove možete naći na Bookmate servisu i uživati i kao pobednik pregurati Dan zljubljenih. Pa kada vas neko pita šta radite 14. februara? Dovoljno je da kažete da imate dejt i to sa odličnom knjigom!

Neki od mojih dražih naslova koje sam čitala u školi su:

“Surova ljubav” Kolin Huver i ”Pod tuđim uticajem” Džejn Ostin.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili