U kalendar važnih datuma uveden je 10. april, kao „Dan sećanja na Dositeja Obradovića, velikog prosvetitelja i prvog srpskog ministra prosvete”. Taj datum je ustanovljen jer je to dan Dositejeve smrti (po starom kalendaru 28. Mart).
Dimitrije Obradović rođen je 1739. godine (u nekim dokumentima pominje se 1742.) u Čakovu, kod Temišvara, na teritoriji današnje Rumunije, od oca Đurđa i majke Krune rođene Paunkić.
Vrlo rano ostao je bez roditelja, tako da su ga podizali rođaci. Od malena je pokazivao interesovanje za učenje, ali i za veru. Iako je u Temišvaru učio za jorgandžiju, ostavlja zanat i odlazi u Hopovo, fruškogorski manastir u kojem se zamonašio i dobio monaško ime Dositej.
Tri godine je živeo manastirskim životom da bi dalji put posvetio učenju. Na tom putu bio je i učenik i učitelj. Znao je rumunski, grčki, starogrčki, latinski, italijanski, nemački, ruski, francuski, engleski, albanski… Najpoznatiji naučnici, savremenici i sledbenici Dositeja i njegovog učenja rekli su da je „Dositej jedna od najlepših i najrazvijenijih ličnosti koje je cela naša rasa dala”; „novator i inicijator kakvi se retko viđaju, jedan od onih ljudi koji stvaraju epohu i ostaju kao putovođe celoga jednoga naroda”.
U pogledu jezika, Dositej predstavlja preteču Vuka Karadžića. Proučava potrebe svog naroda. Piše “Život i priključenije” (1783), “Basne” i drugi deo “Život i priključenija” (1789).
Prevodio je Ezopove basne sa grčkog na engleski. Trinaest godina je živeo i radio u Beču, radio je u Trstu, putovao je u Pariz, London, svuda gde je mogao da stekne još novih znanja. Piše zbornik “Venac od Alfavita”, “Ižicu” i prevodi Hristoitiju Antonija Vizantijskog. Na vest o Prvom srpskom ustanku stupa u vezu sa Karađorđem. Čuvenu pesmu “Vostani Serbie” piše 1804. godine.
Poslednjih pet godina života, proveo je u oslobođenoj Srbiji (od 1807. do 1811.). Osnivač je Velike škole (1808), Bogoslovije (1810), a bio je i član prve srpske vlade zadužen za prosvetu.
Predano je radio na osnivanju škola i viših prosvetnih ustanova, jednako dostupnim i devojčicama i dečacima. Svesno je stvarao nacionalnu književnost namenjenu najširim slojevima svog naroda.
Među značajnim ličnostima 18. veka do danas, Dositej se najintenzivnije obraća svom narodu ističući da je prosveta i nauka osnov napretka. Za njega je najvažnija ljubav prema istini i pravdi, borba protiv zabluda i neznanja… Važno je za Dositeja „slobodno misliti i o svakoj stvari slobodno rasuđivati i govoriti”. Zbog svih tih razloga, još za života njegovo ime je u srpskom narodu bilo sveto, a nove generacije su ga postavile uz Svetog Savu i Vuka Кaradžića.
Na Bookmate aplikaciji možete pročitati “Basne” Dositeja Obradovića, koje je prevodio kako bi bile što pristupačnije narodu iz koje bi on izvukao pouku.
Vuk i konj - basna
Stari vuk opazi dobrog konja. Ne pouzda se javno na njega udariti, bojeći se il’ da mu ne uteče ili da ga neće moći nadvladati. Smisli da ga s prevarom pridobije. Pristupi krotko i upita ga za zdravlje. Konj prozre lukavstvo i naumi da vuka prevari. Potuži se zato vuku da ga stražnja noga strašno boli, jer se sa njom na iver naboo. Tada vuk reče “To je najlakše, odi da ti zubima izvadim iver.” Stane konj i podigne nogu, a kad vidi kurjaka blizu, lupi ti nam ga u gubicu, te mu sve zube rasprska, pak odskače preko polja. A kurjak ostane jaučući i sebi govoreći: “Do sad si lagao, a sad so baš dolagao.”
Pouka: Svako ko se u nepravdu, laž i prevaru pouzda na kraju prođe ovako.