Biti kolekcionar je prestiž. Biblioteka kao statusni simbol. / foto: pexels
Biti kolekcionar je prestiž. Biblioteka kao statusni simbol. / foto: pexels
Piše: Miljan Tanić |

Da li smo book hoarderi ili kolekcionari?

Zašto volimo da kupujemo knjige i da ih čuvamo, nepročitane ili pročitane, kada bismo ih mogli i iznajmiti u biblioteci i vratiti nazad nakon čitanja? Zašto nam je toliko bitno da posedujemo knjige?

Pre nekoliko dana sam se probudio i gledao u malu policu s knjigama koja mi stoji podno kreveta. Tri sprata širine oko šezdeset centimetara, i samo na njima gomila knjiga koje sam jedva otvorio otkako sam ih kupio. U dnevnoj sobi isto polica, pet spratova, iste širine, ista situacija. Jedan ceo ormar napunjen isključivo knjigama. I gomila kesa razasutih svugde po stanu, sa knjigama uglavnom kupljenim i nikad više pipnutim.

Pazite sad, ja sam oduvek bio svestan da sam hoarder. Ako ne znate šta je to – to je osoba koja skuplja stvari bilo kakve vrste i teško joj je da se odvoji od onih koje joj više ne trebaju ili joj nikada nisu bile potrebne, ali za datu osobu imaju „emotivnu vrednost“ i onda ih skuplja i gomila i od životnog prostora napravi smetljište. Neka blaga duša bi rekla: arhiv. Tako se i kod nas odomaćio engleski izraz – hoarder. Oduvek sam skupljao novine, časopise, programe s koncerata (dobro, uglavnom onih na kojima su izvođene moje kompozicije), bioskopske karte, stare igračke, diskove… no, do neki dan nisam ni pomislio da sam book hoarder.

“Tsundoku je osoba koja kupuje knjige, uglavnom ih ne čita, i skuplja ih po policama, stolovima, po nameštaju, u ormarima, često u kesama u kojima su kupljene, po podovima…”

Seo sam posle za laptop i krenuo da istražujem da li to uopšte postoji kao pojam – i ne samo da postoji, nego Japanci (a ko bi drugi?) imaju jednu jedinstvenu reč baš za to – tsundoku. Tsundoku je dakle osoba koja kupuje knjige, uglavnom ih ne čita, i skuplja ih po policama, stolovima, po nameštaju, u ormarima, često u kesama u kojima su kupljene, po podovima…

I onda, iako se tešim računicom kako imam vremena da u životu pročitam sve knjige koje želim, morao sam da se zapitam da li sam tsundoku ili „kolekcionar“.

Mnogi ljudi radije misle da su kolekcionari, a ne hoarderi. / foto: pexels
Mnogi ljudi radije misle da su kolekcionari, a ne hoarderi. / foto: pexels

Uhvatio sam sebe nebrojeno puta kako u gostima, dok posmatram prelepo uređene police prijatelja i poznanika, pune starih i novih knjiga, pojedinačnih i čitavih edicija, dakle u suštini male biblioteke na koje su svi oni neizmerno ponosni, razmišljam o tome da li su oni pročitali sve te knjige. Uvek sam se tešio da verovatno lažu da jesu.

Suočavao sam se i s ljudima iz drugih kultura koji su često isticali kako ljudi s ovih prostora vole da poseduju stvari. Kako je posedovanje kao takvo za nas odavde bitna stvar, dok drugde to nije slučaj.

I zaista – zašto volimo da kupujemo knjige i da ih čuvamo, nepročitane ili pročitane, kada bismo ih mogli i iznajmiti u biblioteci i vratiti nazad nakon čitanja? Zašto nam je toliko bitno da posedujemo knjige?

“Biti hoarder je bolest, nešto što gledamo u američkim rijaliti emisijama. Biti kolekcionar je prestiž. Biblioteka kao statusni simbol.”

Ono što mogu reći za sebe je da sam često pomislio kako sam kao Keri Bredšo, smo što impulsivno kupujem knjige, a ne cipele. Uđem u knjižaru, možda mi se dopadnu neke korice, možda siže radnje na poleđini, možda sam je već dugo želeo, a nikad nisam kupio, možda je tema koja me trenutno zanima (a za mesec dana ću je zaboraviti…), i tako kupim bar dve-tri knjige. I u pozadini uma mi je uvek bila ideja i uteha da ću jednog dana stići da ih sve pročitam. Neka njih, neka stoje, čitaće se. Neka su one meni na dohvat ruke.

Uveren sam da mnogi ljudi radije misle da su kolekcionari, a ne hoarderi. Valjda je tako lakše spakovati sve u sopstvenom umu. Biti hoarder je bolest, nešto što gledamo u američkim rijaliti emisijama. Biti kolekcionar je prestiž. Biblioteka kao statusni simbol.

Moje skupljanje se međutim ne ograničava samo na fizičke knjige. Elektronski čitač mi je pun knjiga koje čekaju da budu čitane. I još uvek se uzdam u gore pomenutu računicu.

Tako da evo i vama pitanje – da li ste kolekcionari ili hoarderi? I budite iskreni, barem prema sebi.

Naposletku – da li imam da ponudim neko rešenje? Iskren da budem – nemam. Čitao sam o ljudima koji su poklonili cele svoje kolekcije bibliotekama, čak i knjige na kojima su radili kao urednici ili prevodioci. To za sada ne bih činio, jer još uvek imam nade da ću pročitati sve, a i sama misao da su mi sve te knjige tu, na dohvat ruke, a koja je najvećim delom i zaslužna za kupovinu, drži me dovoljno jako da ne želim da ih se rešim.

Na kraju krajeva, bar poslednjih godina uglavnom skupljam elektronske knjige (jer za fizičke nemam više mesta u stanu ako baš ne moram da posedujem fizički primerak), pa bar štedimo papir i prostor.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili