Deana Malek, autorka teksta čita knjigu na Kosančićevom vencu
Deana Malek, autorka teksta čita knjigu na Kosančićevom vencu
Deana Malek |

Zašto zaboravljamo sadržaj pročitanih knjiga

Danas konzumiramo više informacija nego ikada ranije, oko 100.000 reči dnevno, da li to znači da nam je pažnja siromašnija za čitanje i ono što čitanjem dobijamo

Opštepoznato je da čitanje knjiga donosi sa sobom brojne prednosti, poput proširenja vokabulara, poboljšanja memorije i razvoja sposobnosti komuniciranja sa drugima. Međutim, knjige ne pružaju samo navedene beneficije, već su one, po mom mišljenju, dobre i za razvoj mašte, buđenje usnule kreativnosti, ali i za redukciju stresnih životnih situacija koje, nažalost, mnogi od nas, trpe čak i na dnevnom nivou.

Knjige su u moj život ušle jako rano. Sećam se da me je mama od malih nogu učila da čitam, i jedna od prvih „knjiga“ kojih se iz tog perioda, kao kroz maglu sećam, bila je veoma tanka slikovnica o čuvenim „Cipelićima“ i njihovim avanturama u Cipelgradu. Verujem da je bar nekolicina od vas koji čitate ovaj tekst maštala u detinjstvu da se druži sa Skituljkom, Čarlijem ili gracioznom Piruetom. Skoro celo moje detinjstvo bilo je obojeno knjigama, a prava pustolovina započela je kada sam u osnovnoj školi otkrila čari lokalne biblioteke. Sećam se da sam se najviše radovala odlascima tamo i da sam uživala u prebiranju interesantnih naslova na brojnim polica tog knjiškog raja.

Deana Malek čita
Deana Malek čita

Kako sam odrastala, zbog brojnih obaveza i nedostatka vremena kao jednog od glavnih uzroka stresa današnjice, u jednom periodu života (čitaj: fakultet), postala sam sa knjigama na Vi. Zbog ozbiljne stručne i druge literature i njihove obimnosti, nekako sam knjige ostavila po strani, te sam na trenutak čak i zaboravila šta one u meni izazivaju.

Moja ogormna čitalačka strast probuđena je nakon diplomiranja, kada mi se u život ušunjao Kafka sa svojim „Procesom“, knjigom koja je u meni probudila želju za otvaranjem instagram profila koji sam zamislila kao online prostor za diskutovanje i analiziranje pročitanih knjiga.

U međuvremenu sam u više navrata zatekla sebe kako pogledom prelazim preko pročitanih knjiga koje se nalaze na mojim policama ili prstom prelazim preko ekrana u svojoj digitalnoj bookmate biblioteci, i imajući u vidu da sam svoj pogled često zaustavljala na knjigama koje sam davno pročitala i čije radnje se sećam samo kroz maglu, to me je navelo da se zapitam – šta to ostane u nama godinama nakon čitanja knjiga, kada ona prvobitna euforija i sećanje na njenu radnju ili poruku izblede?

Automatski odgovor na navedeno pitanje koji mi je prvi pao na pamet ticao se činjenice da je jednostavno nemoguće zapamtiti apsolutno svaku knjigu koju tokom života pročitamo, te da nam ne preostaje ništa drugo do da ponovo pročitamo ta dela, u čemu zaista ima određenih čari. Međutim, složićete se – knjiga je previše a život je nažalost kratak da bismo pročitali sve što želimo, a kamoli da iznova i iznova čitamo samo knjige koje su nam se dopale.

Ono što mi je pomoglo da prihvatim prethodno navedeno i da se pomirim sa tim, iako se ne sećam ni radnje, ni raspleta, a često ni samih likova većine knjiga (što može biti frustrirajuće, da se ne lažemo), jeste to što je u meni i dalje prisutna emocija koju su te naizgled zaboravljene priče u meni izazvale.

Ta emocija može biti blaga, krhka poput okrnjene stranice lista papira, a može biti i opipljiva, gusta poput teškog vazduha ili magle. Tako, na primer, gledajući u roman „Rebeka“ Dafne di Morije, u meni se budi određena nelagodnost u smislu gotski obojene, mračne atmosfere koja dominira tim romanom. Ukoliko pogled prebacim na „Džentlmena u Moskvi“, u meni se budi radost ogrnuta debelim slojem gorčine. Ako pak, skrenem pogled na policu sa knjigama o dečaku Hariju Poteru, u meni će se probuditi sećanje na to koliko su me te knjige ugrejale i koliko su mi značile u periodu odrastanja i prihvatanja sebe.

U skladu sa navedenim, tačno je da će sadržina pročitanih knjiga jednog dana neminovno biti zaboravljena, ali ono što zauvek ostaje, jeste upravo to što nam je ta knjiga nesvesno pružila – emocija koju zaista nije tako lako izbaciti iz sopstvenog bića. Isto je i sa muzikom. Koliko puta ste se, čuvši tonove određene pesme, vratili na neko mesto iz svoje prošlosti ili nekim ljudima koji više nisu deo vašeg života? Nebrojeno, znam. Tako je i sa knjigama. I zato volim da čitam.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili