Foto: Markus Winkler
Foto: Markus Winkler
Piše: Miljan Tanić |

CANCEL KULTURA, KNJIŽEVNOST I DA LI MOŽEMO PROMENITI PROŠLOST?

Sigurno ste čuli za bar jedno klasično književno delo koje trenutno trpi ili je pretrpelo neku izmenu, kako bi se uklopilo u savremeni senzibilitet sveta u kojem živimo

Jedna od najkontroverznijih tema ovih godina na internetu, pa samim tim svugde, jeste pitanje Dž. K. Rouling, njene navodne transfobije, te statusa njenih dela i njihovih derivata. Ovih dana, glavna tema je video igra Hogwarts Legacy, te pokušaji da bude bojkotovana – neuspešno. Ono što se pak uspešno dešava već neko vreme jesu izmene i cenzura klasičnih dela – mi ćemo se baviti književnim, iako se pojava ne ograničava samo na njih – kako bi se ista uklopila u današnje dominantne svetonazore i senzibilitete. Ne želim ovde da zauzimamo nikakvu stranu, osim da postavimo pitanje – koliko smisla ima menjati stara dela, da li to zaista pomaže rešavanju problema, te da li zaista mislimo da ćemo promenom detalja u nekoj staroj knjizi zapravo promeniti istoriju?

Sigurno ste čuli za bar jedno klasično književno delo koje trenutno trpi ili je u proteklih deceniju, dve pretrpelo neku izmenu, kako bi se uklopilo u savremeni senzibilitet sveta u kojem živimo.

Uzmimo za primer samo najpoznatiji među takvim romanima – Deset malih crnaca od Agate Kristi. Ovde ćemo se odmah ograditi i naglasiti da su izmene nastajale bukvalno odmah pri objavi, te da je konačna promena nastala davne 1985, ali s jedne strane delo služi kao dobra ilustracija, a s druge strane i kao pokazatelj da naknadne izmene „istorijskih nepravednosti“ nisu baš toliko tekovina wokecancel kulture. Uz sve to, roman se savršeno uklapa u diskurs, jer ne samo što je najprodavanije delo Agate Kristi, nego uopšte i najprodavaniji roman misterije.

“Rima o deset malih crnaca, koja igra ključnu ulogu u priči, danas je pesmica o deset malih vojnika, i suština priče je i dalje tu.”

U britanskom izdanju, roman se sve do 1985. zvao Ten little niggers, po starinskoj dečjoj pesmici, na naše jezike spretno prevedenom sa „Deset ljutih gusara“ (mada postoje i manje srećne varijante). U Americi se to još 1939. smatralo uvredljivim, i knjiga je objavljena pod imenom And then there were none, koje i danas nosi u svim izdanjima na engleskom. Kroz svoju istoriju, roman je trpeo razne izmene, te postoje i verzije koje se zovu Ten little Indians, a razni toponimi u knjizi, nazvani po sada već strogo zabranjenoj n-reči, takođe su menjali nazive. Rima o deset malih crnaca, koja igra ključnu ulogu u priči, danas je pesmica o deset malih vojnika, i suština priče je i dalje tu.

Samim tim, postavlja se pitanje – ako danas u klasičnim delima, pre svega američke književnosti, uklanjamo rasizam i njegove tragove, da li menjamo suštinu tih knjiga?

Ono što je zapravo pitanje ovde jeste – šta želimo da postignemo takvim izmenama? Knjige Roalda Dala, Ubiti pticu rugalicu, Haklberi Fin, Tom Sojer i drugi razni klasici trenutno su na udaru. Šta se dobija ako ih izmenimo i prilagodimo našem vremenu? Iskreno mislim da se dobija lažna slika o prošlosti, što je možda još štetnije nego rasizam (i drugi problemi) u tim knjigama. Ponekad imam utisak da ti pokušaji zapravo predstavljaju pokušaj „pranja istorije“, što bi budućim pokolenjima stvorilo sliku da problema nikad nije ni bilo.

Da li prošlost uopšte može da se promeni?

Svi mi koji smo odrasli na SF-filmovima o putovanju kroz vreme znamo da na to pitanje postoje tri odgovora.

Prva mogućnost je – prošlost može da se promeni, ali svaka sitna promena dovodi do takve kaskade izmena i domino-efekta da „naše“ vreme u koje se vratimo nije uopšte ono koje poznajemo, te možda napravimo da bude još gore nego što je bilo.

Druga mogućnost je – prošlost ne može da se promeni, i šta god probaš da učiniš u prošlosti, ili nećeš moći da učiniš ili će se prošlost prilagoditi i sama od sebe naći put da se vrati u poznati istorijski tok.

I treća mogućnost je – same promene koje pokušavaš da načiniš su zapravo ono što dovodi do istorije kakvu poznaješ i nalaziš se u vremenskoj petlji – sve vreme si zapravo ti uzrokovao svet onakvim kakav poznaješ.

“Izmena nečega u nekoj knjizi od pre stotinjak godina sigurno neće rešiti aktuelne probleme, stvarne probleme, nastale baš iz nasleđa koje se pokušava obrisati u tim knjigama.”

Razumete naravno da je ovo hipotetika mogućnosti putovanja kroz vreme, ali prenesemo li to na problem kojim se bavimo, doći ćemo do sličnog zaključka – svi znamo izreku da je istorija učiteljica života. Ukoliko menjamo nešto u istoriji, brišemo nešto iz nje, krećemo se ka opasnosti da se ono i ponovi, jer nemamo iz čega da naučimo. Poput raznih pokušaja u nekim zemljama da se insistira na tome kako ne postoje razlike između ljudi, ili kao zakopavanje negativnih osećanja, sve to može dovesti do erupcije potisnutog i problem može biti samo još veći. A i izmena nečega u nekoj knjizi od pre stotinjak godina sigurno neće rešiti aktuelne probleme, stvarne probleme, nastale baš iz nasleđa koje se pokušava obrisati u tim knjigama.

Umesto toga, mislim da je obrazovanje jedini pravi ključ – decu ne treba učiti da razlike između ljudi ne postoje, nego da te razlike ne igraju nikakvu kvalitativnu ulogu u tome ko je kakav čovek, da smo svi kao ljudska bića jednaki i da te vidljive razlike ne igraju vrednosnu ulogu. Umesto cenzurisanja starih knjiga, treba naraštaje učiti da te knjige i sve u njima sagledavaju u istorijskom kontekstu u kojem su nastale, te da znaju šta je tada smatrano normalnim, ili šta je čak bilo zakonski obavezno i legalno, poput segregacije, te ih naučiti da aktivno rade na tome da toga danas ne bude.

Problemi se ne rešavaju brisanjem istorijskih svedočanstava o korenima problema, nego aktivnim naporima da se danas i ovde ne ponavlja više ono što pokušavamo da obrišemo u knjigama.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili