Nikola Todorić |

Ana Karenjina na Frojdovom kauču

Šta je ubilo princezu ruske književnosti? Odbačenost od blazirane ruske aristokratije, neuzvraćena ljubav, morfijum, brak koji je ličio na ugovornu obavezu, anksioznost ili ljubomora?

Tolstoj nikada ne bi mogao da stvori Anu Karenjinu da nije dobro razumeo ženski ego. Uprkos tome što je mogla da ima sve što poželi, ta nesrećna žena u romanu je uvek bila blizu tragizma, kao i sve lepotice.

I to je tek početak. Ana je izašla iz svih biblioteka i postala revolucionarka, jer su se u u njenoj psihologiji ličnosti pronalazile mnoge žene. Ako verujemo u teoriju da je Tolstoj kroz ovaj lik pisao o sebi, stvar bi mogla da postane mnogo ozbiljnija, jer bi muškakrci počeli da razmišljaju o padu ega.

Roman Ana Karenjina vam, uprkos brojnim likovima i događajima, može izgledati kao biografija nepoznate nesrećne žene, izvučene iz mizanscena ruske aristokratske scene sedamdesetih godina 19. veka u Petrogradu i Moskvi. Na prvi pogled, nikada za nju ne biste rekli da je zbog anksioznosti razvila čitav niz mehanizama da odbrani svoj ego, niti da je bila potpuno psihički rastrojena i celog života brojala koliko još koraka ima na putu do kraja. Tu druželjubivu, kako bi učiteljice rekle, punu ljubavi i saosećajnu ženu, oduvek je pratila strepnja, počev od nesreće na železničkoj stanici. Uzrok nemira bio je i ples s Vronskim na balu, zaljubljivanje u njega, nevoljenje muža, poniženje od gospođe Kartasov, te naposletku ljubomora koju je osećala prema Vronskom i princezi Sorokin.

Mehanizam odbrane ega usled anksioznosti bio je i Frojdova tema psihoanalize. Kada bi Ana Karenjina legla na udoban kauč, sigurno bi joj kazao da je osečaj strepnje pospešio Vronski, ali teško da bi otkrio njen karakter bez pomoći Tolstoja, koji je Ani dao sve osim psihičkog mira. Lepota, seksualnost, blagodat, erotska snaga, ništa od svega toga nije bilo dovoljno da bi se nosila s Vronskim, čak ni onda kada pokušava da privuče mlađe muškarce kako bi ga učinila ljubomornim. Tolstoj vrlo dobro zna šta je ljubomora, i to ona ljubomora koja izjeda aristokratiju. Kretao se u tim krugovim, shvativši šta je princip dvostrukih aršina. Ana je žrtva labavog morala dvoličnosti društva ‒ najpre su joj se divili, a potom su joj nasred pozorišta svi okrenuli leđa, jer u velikim gradovima ima najviše malograđana.

Za razliku od njih, ona je prijateljski raspoložena od samog početka. Setite se kako se osmehnula Vronskom na peronu železničke stanice u Moskvi. „Njene blistave sive oči koje su zbog gustih trepavica izgledale tamno, zastale su s prijateljskom pažnjom na njegovom licu kao da ga je prepoznala”, napisao je Tolstoj i odmah nam dao do znanja da Ana nije povučena žena, već društvena, zainteresovana za svet oko sebe. Tokom čitavog puta od Peterburga do Moskve prijatno je razgovarala s majkom grofa Vronskog, koja je potom skrenula pažnju sinu da je Ana veoma lepa. Kada je neko pohvali, zarumeni se u licu. Prikazana je kao žena koja voli ljude, empatična je, i to takođe saznajemo na samom početku, kada se uznemirila jer je čula da je žrtva nesreće na železničkoj stanici ostavila za sobom porodicu. „Ali nije li moguće učiniti nešto za njega?, rekla je uznemirenim šapatom.” Suvišna zabrinutost pokretala je Aninu anksioznost. Stisla je usne i počela da ih grize, pokušavajući da zadrži suze. Gledajući tada svoju sestru, Oblonski je shvatio da nešto nije kako treba, a Ana je osetila da je smrt na železničkoj stanici loš znak.

Trpela je ljubomorne žene iz visokog društva. Dok je plesala s Vronskim na balu, izgledali su veoma privlačno i dovoljno upadljivo za Kiti, koja ih je gledala pakosno. „Svaki put kad je Vronski razgovarao s Anom, u njenim očima se razbuktala radosna svetlost, a osmeh zadovoljstva savio joj je crvene usne. Činilo se da se trudi da sakrije ove znakove radosti, ali oni su joj prešli preko lica sami od sebe. Kiti ga je prestravljeno pogledala: ali šta mu se događa?” I to nije moglo da se sakrije. Sve što se videlo na Aninom, videlo se i na licu grofa Vronskog.

I dok se zaljubljivala u Vronskog, njenu anksioznost sve je više povećavala sama pomisao da ima muža i dete. Bio je to brak iz interesa. Iako bolno svesna da ne voli Kareniina i da je samo lutka u mizanscenu njegove slike u javnosti, pokušavala je da je u očima licemernog i hladnog Aleksija Karenjina potraži iskru ili bar nešto što ne liči na umor. Uzaludno. Postala je svesna da se njen život menja, da je strepnja sve veća, a od momenta kada je videla kako Vronskom jedna mlada devojka daje paket, sve više pokazuje ljubomoru. Postaje paranoična, plaši se da da ne bude sama i napuštena.

Tolstoj je bio genije, pa nam je psihologiju svoje junakinje nagovestio još na početku, u pomenutoj sceni nesreće na železničkoj stanici. Tada Ana po prvi put pokazuje nesvesni odbrambeni mehanizam. Kako bi pokušala da sakrije teskobu i uznemirenost, osećajući da taj nemili događaj nju pogađa mnogo više nego ostale, okreće glavu od mesta nesreće, odmahuje, kao da je i fizički želela da ukloni mrtvo telo sa šina.

Psihologija Ane Karenjine veoma je komplikovana, jer se služi i takozvanom projekcijom. Imala je sklonost da svoje podsvesne želje, neprihvatljive za njen ego, projektuje na druge, pripisujući im slične osobine. Tako je „optužila” Vronskog da je zaljubljen u nju, a ne ona u njega. I ne samo to. Jedno je govorila, a drugo mislia, znajući da laže. Plašila se svojih osećanja. Pošto je bila žena iz visokog društva, nije smela da dopusti sve ono što je sebi dopustila, da napusti muža i dete. Morfijum joj je ublažavao strah i osećaj odbačenosti od društva, da bi se na kraju okrenula protiv sebe. Tako je ljubomora posle svega prema princezi Sorokin počela da je izjeda, a razočarana pismom koje je dobila od Vronskog, odlučila je da se ubije, misleći da jedino tako može da pobegne od svih, a najpre od sebe. Nije htela da započne drugi, novi život, jer bi i u njemu bila Ana Karenjina, a to nije želela. Nije želela Anu Karenjinu.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili