Naslovna strana romana Đurđevim stopama Ljiljane Šarac / foto: Deana Malek
Naslovna strana romana Đurđevim stopama Ljiljane Šarac / foto: Deana Malek
Deana Malek |

Koliko je važno okrenuti se sopstvenim korenima?

Ljiljana Šarac, u svom ostvarenju istorijske fikcije pod nazivom Đurđevim stopama bavi se poslednjim godinama života srpskog despota Đurđa Brankovića

Ne znam za vas, ali ja sam nebrojeno puta do sada poželela da koračam stopama nekih znamenitih istorijskih ličnosti kako bih bar na trenutak osetila na sopstvenoj koži dodir prohujalih vremena i duh nekih minulih godina. Kada je reč o bližoj svetskoj istoriji, za mene su možda najinteresantniji za proučavanje koraci kojima su hodili svi članovi porodice Romanov, a ukoliko bismo zašli mnogo, mnogo dublje u prošlost, jako bih volela da imam tu mogućnost da (ne kao učesnik, već kao puki posmatrač), bar na trenutak osetim atmosferu koraka nordijskih ratnika – vikinga.

Kada je reč o istoriji našeg naroda, moram priznati da mi je duh srednjovekovne Srbije najzanimljivije razdoblje, i to počev od dinastije Nemanjića pa sve do perioda srpske despotovine. Ljiljana Šarac, autorka brojnih ljubavnih i istorijskih romana i dobitnica nagrada „Smederevski Orfej“ i „Beogradski pobednik“, u svom najnovijem ostvarenju istorijske fikcije pod nazivom „Đurđevim stopama“ bavi se poslednjim godinama života srpskog despota Đurđa Brankovića i koracima koje je on tokom svog života napravio.

Priča posvećena analizi života despota Đurđa Brankovića otpočinje 1455. godine, njegovom spoznajom da se nalazi zatočen u tamnici vojskovođe Mihaila Silađija. Njegovo saznanje da je lišen slobode manifestovano je kroz tamu gustu kao testo, jezu koja se budi u kostima i hladnoću zidova koji ga okružuju sa svih strana. U poglavljima posvećenim srpskom despotu zaslužnom za izgradnju Smederevske tvrđave, jako je malo delova koji opisuju samo zatočeništvo, a najveća pažnja posvećena je zapravo njegovoj prošlosti i njegovom preispitivanju donetih odluka i preduzetih koraka.

Despot Đurađ Branković / izvor: djuradjbrankovic.wordpress.com
Despot Đurađ Branković / izvor: djuradjbrankovic.wordpress.com

Kroz istorijski deo romana, saznajemo dosta o mladosti Đurđa Brankovića, a naročit fokus stavljen je na njegov odnos sa Grkinjom Irinom Kantakuzin, odnosno njegovom suprugom Jerinom Branković, koja je ostala u narodnoj tradiciji upamćena kao „Prokleta Jerina“. Ovaj nadimak dobila je prvenstveno zbog izgradnje Smedereva, a u knjizi je predstavljena kao neko ko je bio izuzetno vezan za svoju porodicu, iako se smatra da generalno u samom narodu nije bila toliko omiljena, cenjena i poštovana.

Značajna pažnja u ovom delu romana posvećena je i deci Đurđa i Jerine Branković i njihovim tragičnim sudbinama, a naročito sudbinama Grgura i Stefana Brankovića koji su oslepljeni po naredbi Murata II. Takođe, veliki deo posvećen je i životu Mare Branković, a naročito njenom odlasku u harem usled udaje za turskog sultana, kao i njenom kasnijem povratku u domovinu, i posledicama tog čina.

Iako se u ovom delu romana može saznati dosta zanimljivih podataka koji su potvrđeni u samoj istoriji, bilo je i dosta delova fiktivnog karaktera, produkta autorkine mašte, a koji su umnogome doprineli da se celokupna priča o despotu Đurđu Brankoviću na jedan lep način zaokruži.

Idući Đurđevim stopama, ova, u isti mah uzbudljiva i kontemplativna, istorijska i savremena povest Ljiljane Šarac vodi čitaoca od krvavih razbojišta i dinastičkih borbi srpskog srednjeg veka do intriga, spletki i supresije informacija u bivšoj SFRJ; od memle kamena i bede tamnica do sjaja prepunih riznica i mekog dodira svile; od drevne, čvornovate kruške u Drenici na Kosovu do sočnih limunova sa obala Jadrana i uskih, suncem okupanih uličica Dubrovnika; od raskoši i zamki Carigrada do skromne, zaboravljene crkvice na Starom smederevskom groblju i tajne u njoj pohranjene. Dr Slavica Ranković

Pored poglavlja koji su prvenstveno bazirana na istoriji 15. veka, Ljiljana Šarac je svoj roman koncipirala kao vid mešavine koraka napravljenih u srednjem veku i koraka kojima u savremeno doba korača jedna Ksenija, okovana sopstvenim okovima i ugurana u tamnicu donetih i propuštenih odluka.

Deo posvećen putevima kojima hodi Ksenija, predstavlja odličan balans koji upotpunjuje koncept samog romana. Moram priznati da sam dala knjizi ocenu manje iz razloga što mi se nisu dopala pojedina dijaloška rešenja u komunikaciji između nje i jednog Vuka koji je svakako bitan element izgradnje cele priče i koji joj pomaže da korača „Đurđevim stopama“. Ovakva ocena je usledila i zbog delova koji se tiču njenih monoloških segmenata, budući da su mi bili pomalo neprirodni, neživotni. Sa druge strane, delovi koji nisu bili ni dijalozi, ni monolozi, već klasična naracija, odlično su zaokružili celokupnu priču i dali joj posebnu draž.

Možda na prvi pogled deluje nemoguće spojiti 1455. godinu sa 2021. godinom, ali Ljiljana Šarac je uspela da napravi sjajnu sponu između ovih vremenskih perioda, i to Ksenijinim slučajnim otkrićem jednog starog novinskog članka među očevim stvarima. Počev od tog momenta kreće koračanje „Đurđevim stopama“ iz perspektive savremenog društva.

Svako poglavlje, bilo ono koje se bavi istorijskim segmentom, bilo ono posvećeno nedaćama modernog doba, sadrži po jednu narodnu izreku ili poslovicu, poput – „glava je starija od knjige“, „devojka koja žuri na sastanak već je zakasnila“, „ako budeš most, svako će te gaziti“, „šta ko misli, o onom i sanja“, „ekser drži potkov, potkov konja, konj junaka, junak grad, a grad zemlju“ , „dok dete ne padne, ne može naučiti da hoda“, „slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju“ i slično, a što samo još dodatno upotpunjuje celokupnu atmosferu dela.

Ono što se meni najviše dopalo u čitavoj ovoj priči, jeste to što me je ista nagnala da razmišljam o sopstvenim korenima i krenem put istraživanja svoje daleke prošlosti i istorije sopstvenih predaka.

Čitajući roman „Đurđevim stopama“, Ljiljane Šarac, poželela sam da konačno ostvarim svoju davnašnju zamisao, a to je da jednog dana napravim kompletno porodično stablo i na taj način oživim neka možda već i zaboravljena imena, kao i da ona postojeća što duže sačuvam od kandži zaborava i prolaznosti vremena.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali iskustvo na web stranici Bookmate Žurnal. Saznajte više ili